Georgije

Dobar dan, gospodin Džidić? Izvolite. Ja sam Đorđe Ristić, zovem iz Beograda. Moja supruga Ljubica Ristić Beljanski, htela bi da dođe na festival kao posmatrač, da li ste u mogućnosti da joj to obezbedite. Hvala gospodine Ristiću, što ste se javili, vašu suprugu rado ćemo ugostiti. Još nekoliko riječi i… Razgovor mi je bio zanimljiv, primjetljivo je i zašto. Još neko ko razlikuje u obraćanju, tih godina, gospodin i drug. Tad ni po kojoj osnovi nismo bili drugovi. Ni poznanici. Ljubica je u Mostaru provela sedam dana kao potpuno aktivni učesnik u svim događanjima i od posmatrača, do završetka Dana prešla u učesnike. Pred njen povratak u Beograd, valjalo je osigurati joj mjesto u spavaćim kolima. Gužva, nema slobodnih mjesta. Pozvao sam druga koji je radio u toj službi, slobodniji razgovor, do na kraju ubi jednog putnika pa mi javi. Ljubinka, novo ime, gledala je, najblaže rečeno, malo zbunjeno. Za deset minuta iz KSK javljaju da su ubili jednog i da ima mjesto. Morao sam joj objasniti da su svi živi i da je to rezervno službeno mjesto.

I krenulo je. Desilo se da nas mislim osmero, negdje u ovo vrijeme te 1978. otputujemo u Madrid na Kongres ASSITEJ. Đoka i ja smo se odmah prepoznali. Posebno na obilasku Andaluzije. I još posebnije u podrumima Pedro Domesq. Naišli smo na bure na kojem je kredom bilo napisano Aleksandar od Jugoslavije – 1977. Naišli smo i na jedno čisto, ali nismo uspjeli naći kredu i napisati Đorđe i Ivan od Jugoslavije. Ali sam ja našao usvojitelje. Kako sam često dolazio u Beograd, iz Mostara ili Zagreba, tako je često Đoka svoju radnu sobu prepravljao u moju spavaću. Jednako tako često krao sam mu košulje ili nešto drugo svidljivo. Dovoljno mi je bilo reći kako mi je dobra ova moja košulja, da ona to odmah i postane. Dva puta smo Đoka, Bata Miladinović i ja, u MPC, kažu bilo zabranjeno, čekali tzv. Srpsku novu godinu. Jednom smo zajedno ljetovali u Đokinoj kući u Sutomoru. Bio je i Miki (Miralem Kolečić, glumac), kao da Đoki pomognemo oko sređivanja. Dobili smo lijepu boju. Kasnije smo dobili plakate za predstave, poznanstvo i prijateljstvo sa Batom Kneževićem, još plakata. I malu školu sitoštampe. Kad smo u Mostaru 1979. na 1980. otišli na led, Đoka nam je, za novoosnovano Privremeno pozorište (PP) uradio znak. Dva znaka. Jedan je bio ruka koja nije mogla zadržati pjesak, kroz prste joj se prosuo PP. Drugi je bio, za pročitati – možete nas povući… Kad smo krenuli u izbjeglištvo i progonstvo, do odlaska u Slovačku, gdje ćemo, naravno je bilo na pun pansion kod Ljubica i Đoka. Od kako sam u Beogradu, već je evo skoro pa 23 godine, kad mi je frka, gdje ću, naravno kod Đoke. Gdje ću sad? Kad vam nešto otme Georgija, a i meni je i mojima nešto otelo, otkine vam komad srca, napravi najcrnju rupu na duši.