Glas za kutiju

Uz miris kud puklo da puklo.

Uz neke još neodlučne, uz neke pojedinačno odlučne, napokon se ojavnila, makar na izgled najjača opoziciona grupacija.

Ako se, neka bude i ja i ja, složimo kako je riječ o opoziciji poziciji, a ne reakciji na akciju, ne dakle o sjahivanju i uzjahivanju.

Elem, pa bilo i sad zasad, istaknuta su tri imena i prezimena.

Za predsjednika države Zdravko Ponoš, za gradonačelnika Beograda Vladeta Janković, i za nosioca liste za navodno Narodnu, svih građana skupštinu Marinika Tepić.

Ojavljena trojka zvanično se, primjereno kratko, na konferenciji sa medijima obratila i predstavila narodnim glasovima.

Među kojima je i moj glas, ovom prilikom spreman nekome odlepršati, a uglavnom protiv trenutačne pozicije.

Kako će i kome lepršati i dolepršati, ni Svevišnji neće znati dok papirnato ne završi u nekoj od kutija.

Idejna mi i politička uvjerenja i opredjeljenja ne ostavljaju ni zeru prostora za odgovarajuće kriterije, pa i Svevišnji i ja jedino znamo kako će jedan glas, uz jedan od mogućih i baš dragih mi, odlepršati okicama. Jer i dalje mislim, a i okice su okice, kako je zapravo najznačajnije osvojiti najveći broj stolica u Skupštini.

I Mlađahnom zavaliti kohabitaciju. Jer je sve ostalo odlaganje do sljedeće prilike.

Što se tiče Ponoša i Jankovića, presudna će biti sila prilika, ili odlepršat će im i moj glas samo ako ne bude nikog simpatičnog među drugim reakcionarima, koji će se eventualno natjecati za isto radno mjesto.

Ponoš je neka čudna desnica, prilagodljiv, onaj koji se natječe jer je spreman žrtvovati se za interes naroda, prema potrebi miješajući razumijevanje pojma narod, koji izjavi kako će se držati Ustava od preambule mu do zadnjeg člana.

Šta god ja mislio o tom Ustavu, sjetih se i jednog drugog, šta god ko o njemu mislio, kojeg se Ponoš nije držao, ili bar jednog njegovog dijela, nakon studentskih a tokom oficirskih dana u JNA, tokom kojih je po svemu sudeći bio i drug član.

Rekao bi neko putnik je navodno s lijeva na desno. Vladeta Janković je još posebnija priča.

Univerzitetski profesor, desničar, ako ne lažu informacije, uz dodatak mog nerazumijevanja stvari demokratski nacionalist.

Nikad nisam stigao razumjeti kako može i odvojeno ići demokratski i nacionalizam, a kamo li zajedno.

Na sve to, simpatičan mi je bio onaj lapsus sa Lešće, što se može dogoditi bilo kome i kad god, ali ono što je uslijedilo nakon toga pribavilo mu je moje nepodijeljene simpatije.

U svom revolucionarnom nastupu na presici predstavljanja, u jednom će trenutku gospodin Janković, baš me je oduševio, „sve prste na ruci, u jadu i muci“ i kako je to stara demokratska. Zaplakati ili crči od smijeha.

Odoše i Nazor i Danon u ko zna šta, partizane da ne pominjem – Sve prste na ruci u jadu i muci / Partizanska stvorila je svijest. / Pa sad kad i treba, do Sunca do neba / Visoko mi dižemo pest. Koliko god mi bio i idejno i politički nesimpatičan, drukčije ga ne poznajem, poželio sam mu neko mirno mjesto na moru, u planini, na ravnici i odgovarajući odmor.

Ode mi glas na nu stranu. Neka nah je sa srećom.