Hairli utorak

Rekoh, mahmurno, dobro, bacit ću oko. Nisam ni pola oka, nastavi zvonjava. Prijatelj mi iz djetinjstva, pa jedna kosato-bradata spodoba, također mi prijatelj, pa… Glede odgovora „istoriografu“. Onda sam nekako uspio baciti oba oka. Ma daj! Možeš si misliti što ću gubiti vrijeme. I kad bih ga imao na pretek, rekao bih možda samo, citirajući pokojnog Vujicu (VRT) – IŠ! Ali utorak je, 20. listopadni oktobar, Dan oslobođenja Beograda, za neke moderne povjesničare i ine eksperte dan u koji su „komunisti okupirali Beograd“. Dan u koji savremena ovdašnja vlastela moderno nastupa, obilazeći spomenike, razgrćući trake na vijencima, koje je prethodno pomoćna im radna snaga položila. Dosljedno moderno, široko zaobilazeći vrhovnog komandanta oslobodilaca. Na kojeg je, biografija nije mačji kašalj, debelo kivan i omladinac, a potonji „istoriograf“. I taman kad sam pomislio da će veselje na tome stati, nakon što sam nemirno penzionerski proveo dan, u neka doba Ona preuze daljinac, krenu od nekog većeg ka manjem broju, dogura do jedinice, na kojoj ga sam sebi zavalih. Rekoh stani, evo veselja. „Upitnik“ Olivere Jovičević – UNESKO: Čiji su srpski Dečani. Čuj čiji su, a srpski su. Dobro, možda je autorki simpatičan naziv, možda misli da je odgovarajući, na šta ima puno pravo. Mene zapravo zadržaše gosti: narodni sluga za inostrane poslove, Ivica Dačić, episkop novosadski i bački, gospodin Irinej i Predrag Radonjić, novinar i dokumentarista sa Kosmeta. Prvi i treći u političkoj emisiji, nekako mi je to u redu, pa mi je u redu da bude i građanin gospodin Irinej, ali nisam, glede „pozitivnih zakonskih propisa“, baš uspio razumjeti učešće episkopa novosadskog i bačkog, u odgovarajućoj uniformi. Onda rekoh sam sebi dobro, možda je tu jer se radi i o religijskim srpskopravoslavnim svetinjama, ravnopravno kao o srpskim kulturno – povijesnim spomenicima. I sve bi bilo uredu da građanin, gospodin Irinej, nikada nisam shvatio zašto je gospodin kad ne nastupa kao građanin, jer je nekako Gospodin samo jedan, dobro nije važno, da dakle gospodin Irinej nije kao episkop krenuo u političku priču, najblaže rečeno čudne provenijencije. Da iz samo njemu razumljivog ugla nije uvredio čitav jedan narod, Albance. Sa čini mi se jačim akcentom na Kosovare. Ne bih sebi mogao ni ovdje dozvoliti ni citirati šta je, sa kojom količinom uvrjeda i mržnje, uz makar i simboličnu, hajde da pretpostavim iz čiste gluposti asistenciju voditeljke i pokušaje druga dva gosta da se nekako provuku „između kapi“. Čak je i narodni inozemni sluga zaboravio da članstvo u UNESKOu ne ima nikakve veze sa pitanjem, već sa laganim sklapanjem stolice, na koju će zasjesti neko od vlastele na Kosovu. Vidim da se veselje nastavlja, problemom koji izgleda kompletna SPC ima sa imenima kao što je Sabahudin, ili prezimenima kao što je Sejdinović. Meni sad za sad veselja puna kapa.