Hipokratova službenica

Klimatske okolnosti, pređena kilometraža, nevažeći garantni list i svašta još na to, doprinjelo je da protekla subota bude baš dobro težak dan. Teži čak i od ovdašnjeg demokratskog blagostanja. Pred izlogom nisam sastavio ni pun sahat. K’o da me je pamrav zakačio. Smislim brzo hodanje do Kalenića. Džaba. Sretoh Rihu i nagovorih je na kahvu kod drugog Kalenića. Kontam dobro će mi doći k’o terapija. Ništa. U po’ šalice kažem Rihi izvini, handri me, odoh kući. Ona puna razumijevanja, a ja natovaren kavadama (paradajz, rajčica) i ostalim povrćkama ubrzano sve do tavana na petom bez lifta. Ergometrija bez Tomicine procedure. Il’ pokojnik, il’ pukovnik. Kontam klopa, bombone u nekoliko kombinacija, možda i kakav umirujući položaj… Jok ono. U devetnaest h odlučih, kud puklo da puklo, do KaCeBeovog Urgentnog centra. U kojem me dočeka neko dijete pitanjem šta je vama. Htjedoh reći da znam ne bih dolazio, ali dijete nije ništa krivo, pokušah objasniti. Dijete odreagira sa – neurolog. Dobro de. Zavalim se u čekaonicu, zamolim službenicu u prolazu da preda papir koji sam dobio, nastojeći se kunjajući malo smiriti. Prozvaše me u osam h i deset min. Dežurna neurologistica će isto kao i ono dijete – šta je vama. Mislim hajde da preberem simptome pa da mi ona odgovori na postavljeno pitanje. Sav razvaljen i u behutu krenem možda malo prostorno, dok mi medicinski radnik kači tlakomjer. Hipokratova će zakleta službenica na to, puna razumijevanja, u stili Mare iz Velog mista, da polako, ne može toliko toga, da što nisam otišao u dom zdravlja, da baš mi se htjelo sa ulice i baš u Urgentni… Dok ona tako, rekoh momku do sebe da mi skine tlakomjer, ustanem i krenem, neurologistica će da gdje ću, treba da me pregleda…

Pogledam je adrenalinasto. E vi nećete.