Hoću da vam kažem

Jerbo Dodik je predsjednik takozvanih socijaldemokrata u Entitetu, a i predsjednik vlade Entiteta. Dočim, Čović je predsjednik da li jednog jedinog, ili jednog od, nisam nešto u toku, HaDeZeova. Tim povodima gosn Tadić izjavio je da je spreman sastati se, pretpostavljam i razgovarati, i sa predstavnicima bošnjačkog naroda, ako ih nešto na to natenta.

Nisam htio, ali sam eto onda morao, za svaki slučaj baciti oko na ustrojstvo BiHa. Koji je za razliku od entiteta, posebice partija, međunarodno pravni subjekt. Potvrdilo mi se da, među ostalim, BiH ima i instituciju predsjedništva, iliti sveto trojstvo predstavnika preambuliziranih, mada sad za sad i normatiziranih konstitutivnih naroda. I ako sam dobro skont’o, to su Komšić (poznat, a sve manje usamljen, po tome što će ne samo po prstima već, sve je izglednije i po nosu), Radmanović (poznat kao Dodikov i malo preko Drine transmiter) i Silajdžić (poznat kao Lepi Hare i, da li i dalje, Avdin zet). Ona dvojica nisu nikakvi predstavnici naroda. Jedan Entiteta, drugi partije.

Nisam ništa htio, a onda sam k’o zadnji mamlaz, baš na odmoru a izvan svih konstitutivnih prostora, opetovano satelitski naletio na dva dnevnika Javnog servisa.

Na prvi čekajući Dubravku Nešović, a bijesan na Njegu koji prepravi tekst pjesme koju ja, usput rečeno, bolje pjevam – umjesto „Alah nek’ ti drugog dade…“ u „Neka Bog ti drugog dade…“. I u tom prvom na „grupni portret s damom“ u centru, sa dogovornog skupa nesvrstanosti. A dama u centru, ko bi drugi, „mijenjaju se naša čula, odmah čim se smijeni straža“, do Sonja Liht. Nekdanji pionirski i omladinski, a dananji podobni demokratski kadar. Skoro mi bi drago što je Budija Lončara uhvatio išijas.

Na drugi naletih ni dan poslije, možda jer sam prešao na votku, a na vijest koja kaže da je na Palama, baš, otvorena škola koja se zove Srbija, baš. Iznad Sarajeva, baš. Koju je otvorio gosn Tadić, kao predsjednik Srbije, baš. I izgovorio šta je izgovorio. Kao predsjednik i brigovođa svih Srba, gdje god da jesu, baš. Zanesen i ponesen u jednom trenutku će: „Hoću da vam kažem, (tu sam se presjekao, odleti sjećanje na jednog koji je često tako počinjao rečenice u govorima i u njima misli?!) da Srbija koje sam ja predsednik ima svoju odgovornost gde god da živi naš narod. Srbija nije odgovorna samo za građane Srbije, Srbija je odgovorna za sve ljude koji nose naše ime. I zbog toga je veliko zadovoljstvo da Srbija, koje sam ja predsednik, učestvuje u izgradnji ove škole. I hoću da kažem da će Srbija učiniti sve da podiže obrazovnu infrastrukturu gde god da živi naš narod“.

Uhvatih se kako i ja hoću da kažem, da Srbija koje je gosn Tadić predsjednik mora pod hitno u svekolike vanredne izbore. Kasnije bi moglo biti kasnije.