I bi dan

Obilježen je taj Dan na taj datum, neko i dan ranije, ovisno o potpisu prema kojem se ko ravna. Što samo trenutačno nije bitno.

Obilježavanje je bilo negdje prema ustaljenim navikama, negdje bez njih. Nisam uživo pratio ni jednu priredbu, takva im priroda, a moja ovakva kakva je.

Popustio sam jedino kod ovdašnje, priredbe, nagovoren komentarima na društvenim mrežama i tek više-manje okupanim medijskim tretmanima.

Pa sam, kako je i red, izbjegavajući baljezgati na neviđeno, naknadno, a pažljivo pogledao snimak. Te priredbe. Koja je tekla prema šablonu – red muzike, red poezije, red govorancija.

Nešablonski ne bi upalilo, iako ni ovako nije prošlo, a da se Vlasi ne dosjete. Na muziku nije bilo reakcija, bila je u skladu sa evo već sad decenijskom kombinacijom srpsko-ruskom, na poeziju je bilo oko autora, nisam tu najbolje stojeći, govorancije su već treća priča.

Prvi govornik, generalmajor Vidosav Kovačević, u ulozi predsjednika Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkih ratova Srbije.

Kratica je za koju znam, ali me je malo zbunila množina, gledajući je iz datuma kojem je priredba pripremljena. A i još nekim dodacima, među kojima nisu, što me je iznenadilo, nisu našli mjesto recimo Prvi i Drugi srpski ustanak.

Ostalo mi je nejasno, je li gospodin Kovačević sam pisao govor, ili mu je neko pomagao. Nebitno. Drugi govornik, predstavljen je kao član predsjedništva susjedne BiH, meni sumnjivo, nekako ne vjerujem da se tako pojavio uz odgovarajuću proceduru u BiH.

Taj se baš napričao glede Dana pobjede, tako da mi je ostalo nejasno o kojem je zapravo Danu riječ, a vidjelo se ašićare da mu je neprijatno, te je kao bivši mladi komunista morao trunkec opljunuti po Jozi i drugovima mu partizanima, odnosno NOV.

Treći, kao šlag na tortu, veseli Mlađahni, na plati radnog mjesta predsjednika Republike, ove, što bi rekla moja rahmetli majka, revolucionarno kao Lenjin u Oktobru, izmiješao je i karte i make. Tuga.

Ode Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu, pogrešno nazvan pobjede nad nacizmom i fašizmom, koji su dan danji sve živahniji i živahniji, u Dan srbovanja.

I po ko zna koji put, pade mi na pamet djed po majci, za kojeg govornici nikad nisu čuli, kojeg su ustaše zaklale odmah iza kuće i bacile u Neretvu, pa nije stigao ni do Paga, ni do Jasenovca, ni do Jadovna, ni do jednog od mijesta preko kojeg bi Dodik i Mlađahni i njegovim kostima ispirali usta.

Duša mu je ziher negdje potpuno mirna. Krenuh onda, sam sa sobom na ono šta si ti. Prvo na ono Avdino: šta si ti, Srbin, Hrvat ili Musliman – ja sam mamuran.

Nije baš za veću zajebanciju, obratih se sebi ozbiljno. Jesam, i Hrvat, i Srbin, i Musliman (neka bude i Bošnjak), i Italijan po jednoj prababi, i Židov po djeci, koja su to preko majke im, ima umiješanih i Mađara, trunku Francuza i još kojekakvih da ih ne nabrajam.

Eto i bi taj Dan, a Noć je sve crnja i crnja.