I dalje mi…

Bilo je dana kad sam posebno uživao, skoro do onanije, zamišljajući Jozu u šlafruku, samo sa čarapama na nogama i šalom oko vrata, kako broji peneze zarađene na jutenim vrećama. Koje mu je isporučilo kakvo uniformirano lice, koje bi to moglo i posvjedočiti. Jedno od onih koje ostavlja zanimljiv sajamski „Utisak“ – da čita knjige pročitalo bi ih pet dnevno. Ili kako s gumašima na nogama obilazi svoja stada ovaca, krava ili drugih koza. Brašnjav, netom izljeg’o iz mlina. Doduše, koliko uživam da uživam, nekad me dekoncentrira, pa i isfrustrira, kad ne mogu da nabrojim zemlje i Majstorovu razasutu po bijelom svijetu djecu. Koja još uvijek primaju dječji dodatak.

Mogu skontati da svi mi imamo neke prethodnike, pretke. Zadržimo se na očevima i djedovima, ili pokojem pradjedu. Neki su u svoje vrijeme bili ubijani, što hoće reći da su neki i ubijali. Neke od ovih drugih je neko ubio, pa se čak time i hvali. Dok oni, nesretnici i žrtve, nisu tako dobili priliku da se pohvale. Neki su cinkarili tajnim službama, neki su bili ocinkareni. Prvi se ne hvale, nije vakat, tek bi tu i tamo da se uništi koji „otvoreni“ policijski dokument. Drugi se najčešće ne javljaju nikako. Pun im je … svega. I ovdje mi je neki „Utisak“ a izvan standardnih listi – moji su prethodnici radili šta su radili, niđe veze sa onim što ja sad radim. Ne kontam što ne bi oni za svoje, a ja za svoje.

Mogu skontati i da je obilježavanje Dvadesetog oktobra odrađeno kako je odrađeno. Mogu skontati da je posjeta „Oslobodiocima“ bila kakva je bila, pa i to da mlađarija nije mogla skontati da li su na Spomeniku uklesana samo ruska imena i prezimena ili ima i pokoje domaće. Mogu skontati da organizator, ili koji francuski odličnik, nije nekako stigao trknuti do Jozinog (VK NOVJ I POJ) groba i makar kroz zatamnjen prozor kola, da ga niko ne vidi, baciti koji cvijet, pa i kašikaru, po volji. Mogu skontati jer je takav raspored uloga. Sve domaći bivši „naši“ najbolji omladinski kadrovi i njihova raja iz sokaka. Krčme Oktobar, al’ ne krčme Jozu. Ali zato ne mogu skontati civilnog narodnog vojnog slugu, zapravo ono što je izgovorio devetog dana istog mjeseca na Oplencu – Lično, a verujem i većinski mogu da kažem da se vraćamo na put politike koju je kralj Aleksandar tada ponudio srpskom narodu i celom regionu, politike koja znači ujedinjenje, politike koja znači integracije. Danas te integracije dosežu dalje od Beograda, Zagreba, Crne Gore ili zemalja u regionu, danas ta integracija doseže do Brisela.

Onog koji ga je skont’o vodim na ručak u Tajnu.