"i tako malo po malo…"

Stižem u Zagreb oko šest uveče, da bude spremna meza i piće, odgovarajuće slatko, pa da se obilježi rahmetli sveti ZAVNOBiHoje. Ni iz kakvih nostalgičarskih razloga, već iz čiste huje. Ali „nije podne kad je podne, već je podne kad aga kaže“. Devetnaestog, noću, stiže vijest iz Mostara o još jednom gubitku veze sa, makar meni, uz sve zajebancije, proteklog sretnog vakta djetinjstva i mladosti. Vijest koja reče da mi je stric, Vladimir Vučetić, nakon nekolikogodišnjeg nastojanja, svašta mu se srušilo za dvadeset i kusur godina promjena na bolje, na Ahiret preselio. Dvadeset drugog, sestra mi, njen suprug i ja zaprašili smo prema Mostaru. Sutradan bio je ispraćaj. Kad mi je stari, prije skoro pa trinaest godina prešao na „onu stranu“, nije bilo nikog ni iz medicinskog centra, u kojem je proveo bezmalo cijeli radni vijek, ni iz „Veleža“ u kojem je bio češće nego kući, a koji su, usput, osnivali njegov stric i otac, Anđelko i Mirko Vlaho, ovaj drugi komunista Vukovarac, sa svojim drugovima, da prozbori koju. Samo sam ja pročitao ispraćajno pismo, koje je napisao ujak moje djece, Goran Babić. Na ispraćaj strica mi, došla su još uvijek živa njegova raja, raja djece mu i zetova, sestrina mi i moja. Nije opet bilo nikog iz bilo koje firme u kojoj je radio, ili nekadašnjih organizacija za koje je bio vezan. Naravno, mene je zapalo. Izgovorio sam nekoliko prigodnih, ali i ovo što zapisah, a uz sanduk, za svaki slučaj ostavio, za prvu priliku dovoljno pripremljenog gemista. U Mostaru sam ostao još nepuna dva dana, prošetao jedan davni krug, vidio se sa nekad učenikom Bajrom Hodžićem, Miralem Kolečić nije nešto bio dobro, vrijeme, našao se sa Brunom Krtalićem i taman. Iskoristio i pola-pola i džokera i pomoć prijatelja, pa dvadeset petog za Zagreb. Ne bih mogao kazati ko se više radovao. Starije mi dijete, unuke, zet, ili ja. Četiri dana pravog uživanja. A za svetog Avnoja moj grah i kasato. Prohodao starim adresama, ulicama, krajevima, posjetio Jurine, Jovanku i Branku Bilić, bili i sin mu Ranko sa suprugom Nadeždom. Nekoliko ugodnih sati lijepih sjećanja. Manojloviće, Radu i Ljubu nisam nahvatao, vjerojatno negdje otperjali. Pred sam povratak našao se i sa mojim, dobrim čovjekom Mladenom Martićem. Dva sata malo, ali jebiga… Rado bih bio ostao još koji dan, čak i ne izlazeći iz kuće, prijalo mi društvo, nekako baš ljekovito. Ali nisam bio odgovarajuće spreman, a duže šlepanje pokvarilo bi mi sve što sam „ušićario“. Uz to čekale su me i M i M, nestrpljivo, mlađe mi dijete i drugo dvoje unuka. Pa i nešto obaveza. Još uvijek nisam siguran kako se u „uzmimo na primjer moj slučaju“ kaže, stigoh ili vratih se, mislim u Beograd, taman pred kraj pokušaja državnog udara i mogućeg atentata na mlađahnog Vučića, trenutačno u ulozi premijera. Ne znam koja mi se od dvije M više obradovala. Osim što je M(anja), koja me bezrezervno voli, još malo bila ljuta zbog mog odsustva. Na prve informacije o stanju na ovdašnjim prostorima, rekoh ne mogu vas ostaviti ni nekoliko dana a da ne napravite neko sranje. Ali sad će početi procenti uspjeha i sve će se smiriti. Ja ću opet, prvom prilikom na kružno putovanje. Ko zna koliko mi je još ostalo. A napretka će biti i bez mene.