…ić

I bi fešta, neki kažu otvaranja, ne ide nikako, neki kažu otkrivanja, ide malo teže, pa je možda odgovarajuće reći osvjetljavanje spomenika Nemanji.

I ne samo spomenika, već i okoliša, a i učesnika i prisutnih.

I bi neka vrsta zaokruživanja, uz istrgnute neke citate, 18. brimer ovdašnje verzije Luja Bonaparte.

Ali neka toga sada tu, preozbiljna je i preširoka tema za ovaj prostor.

Elem bi i priredba.

Na odgovarajućem scenariju, a uz pripremljene i napisane govore đidija, manje prema viđenju i značenju u srpskom jeziku, više prema izvornom turskom.

Učestvovali su i zvanično prisustvovali svi koji do sebe drže, jer do njih drži, makar sad za sad i Mlađahni.

Pa su krenuli govornici.

Narator se naveliko i naširoko raspričao o Nemanji, onda se pojavio i sam Nemanja, nisam prepoznao glumca, kako bi i on o sebi koju prozborio, pa će i najava govornika, aktuelnih zvaničnika i njihova, uz jeste li sami to napisali ili vam je neko pomagao, riječ.

Nešto malo prije svega toga, puspasio se i narodni sluga za vanjske poslove, ne mogu se sjetiti gdje i zašto, koji je Nemanji pripisao i zasluge za njegovu pripadnost Srpstvu i ono ić kojim mu završava prezime.

I ne samo njemu.

Elem, zvaničnici su krenuli redom koji je valjda prema pe-esu.

Prvo je najavljen predsjedavajući predsjedništva BiH, baš u tom svojstvu, koji je onda, učinilo mi se naštrebano, nije dakle čitao, izgovorio tekst koji ne ide ni odvojeno, a nekmoli zajedno sa funkcijom s kojom se u paketu našao za govornicom.

Jedino što je nekako moglo proći bilo je pozdravljanje predsjednika Srbije i onda redom kojim valjda i treba.

Primjetila se i mala trema i uzbuđenost, jer je u toj i takvoj atmosferi, što se možda meni samo čini, zaboravio, valjda, napomenuti kako pozdravlja u svoje i ime građana države u kojoj je to što formalno jeste.

A onda je voditelj ceremonije najavio samog Mlađahnog, trenutačno zaposlenog na mjestu predsjednika Srbije.

Niti mogu, a Boga mi niti hoću prisjećat se šta je sve Mlađahni govorio i izgovorio, rekao bih da nije propustio ništa što bi mu priličilo.

E da, kad su se uključila sva svjetla, od ljepote sad već bivše željezničke stanice, nekako nisam dobro vidio ni Nemanju, u odori monaha, a s mačem u ruci.

Da ne bih sve u paketu zaboravio, cijelu priredbu, samo sam uspio recnuti nekoliko podsjećanja i podijeliti ih sa krugom rodbine, svojte, prijatelja i poznanika.

Otprilike ovim redom.

Tužna zemlja.

Na šta me je mlađe dijete pitalo, da te to nije neki igrokaz ražalostio, mili babo.

Odgovorio sam sa Mogu ti reći da jeste, kad pomislim na sve svoje Srbe, stvarno ne zaslužuju ovo.

Onda sam zapisao – Hajde BiHovci, koje god i kakve god fele bili, principijelno – hoćete li, zbog zloupotrebe funkcije, povući Duduka za rep…

Pa – Šta je sve na ovim prostorima donjih zemalja bilo zauvijek postavljeno i podignuto… I na kraju, jutro nakon – Od jutros mi tutnji u glavi ona – ko se mača laća… Jebi ga, baš je tužna zemlja…