Il’ šeš il’ beš

 Nekad sam te prenose gledao kao najbolje humorističke emisije, danas je to sve samo nije humoristično. I šta ću, hajde slušaj, tu i tamo pogledaj, tek da se vidi ko govori to što govori. Nakon nekih pola sata, možda desetak – petnaestak minuta više, taman koliko mi je trebalo da razriješim obavezu unošenja odgovarajuće količine kalorija, da napunim baterije kućišta u kojm se za ovog života nalazim, pažnju mi je privukao pravedni ministar, mlađahni Selaković. Koji je jedno, neka bude ofrlje, desetak puta opetovao isti tekst. Kao nije važno samo šta se govori, nego i ko govori. Uz insistiranje na ovom drugom, na ko. Mlađahnom se, u dnevnorednoj raspravi, baš to nešto svidjelo, punom zadovoljstva što može i ponavljati. Moja naopaka centrala za obradu podataka, nakon možda trećeg, ili četvrtog ponavljanja, i ako nikada nije bio među srpskim slobodnim radikalima, pridružio im se poslije naprasne tranzicije u još slobodnije radikalne naprednjake, registrirala je, neka bude samo pretpostavka nenamijerno i nesvjesno, a posredno, mladunčevo podjebavanje Vožda mu. Prozivanjem i pozivanjem oponenata mu na nešto što su za svog vakta govorili i radili. Bilo je tu, da ne griješim dušu, i samopodjebavanja, ako nije riječ o čemu drugom, jer memorija pamćenja pravednika nije uspjela uraditi ništa ni sa onim što je sam u proteklih recimo četiri mjeseca govorio i radio. Sve to zajedno šlagirala je opozicija, kojoj kao da je i promaklo i izmaklo primijetiti, pa odgovarajuće podžoniti. Prisjedoše mi one kalorije, ili je bila udarna doza lipida, rekoh prisutnima odoh ja. Ako vam je u ovima spas, spasa vam ne ima. Iziđoh malo prošetati stentove, tek da im pokažem da je, u uzmimo na primjer Bulevaru nekad revolucije sad kralja Aleksandra Obrenovića, moderno je u Srbiji miriti pa i zakrvljene familije kojima je od modrica i krv poplavila, gradski zrak u paketu sa nerviranjem za njih pogubniji od duhanskog dima i kahvurine, kojima ih hranim. Laganica, trandanje, oko na jednu, oko na drugu, jok u izloge, neka dva mladca, srednjoškolci ili taze studenti, naslonjena na zid do jednog kafića, k’o mi nekad na Reviju u Mostaru, fumaju, ocjenjuju, procjenjuju, po koji komentar, koje dobacivanje… I baš u trenutku u kojem ih prolazim zaustavljaju dvije mladice, skoro da im ne možeš odoliti, ljubaznom molbom da ih upute, da im pomognu – Izvinite, da li znate gdje je ulica kralja Mihajla Pupina. Mladice zastadoše na trenutak, k’o biva… Skontaše i produžiše cerekom. Što bi reklo moje dijete Suzana, „a meni neprijatno“, ni halira u džepu, a tako mi je bilo došlo častiti mladce pićem. Ostade mi samo zaheftan osmijeh broj 27, kojeg se evo do sada nikako riješiti. Možda će na ovim prostorima, nakon jedno dvije – tri generacije biti čak i ugodno. Naravno bez mene, ali neka…