Ima li đe deterdženta

Hajde sad kako bilo.

Čuo sam putem malog ekrana, a pročitao u štampi – Zvezdi 23. Kup Srbije. Niko ni da trepne. A misli se na trofeje u povijesti „Crvene zvezde“. Koja traje od kada traje. Od četeresineke evo do sada. Od kada se, da sa Svevišnjim sveže, ne može nabrojati koliko se eto hoće.

DoduŠe… Kad se može nabrojati devedeset godina uzmimo na primjer Vojno obaveštajnoj agencija (uključujući dakle i KOS i što mu je prethodilo), ili stoosamdeset godina Garde. Koliko je nabrojao republički predsjednik koji pristojno i prostorno upućuju čestitku – Nastavljajući tradiciju srpske Gvardije dugu 180 godina, a zahvaljujući stručnosti i profesionalnosti stekli ste renome elitne jedinice Vojske Srbije. Da predsjednik, ili mu koji od muzičkih savjetnika, stručnjaka i matematičkih profesionalaca nije pogriješio, potvrđuje i trenutačni sluga narodni a za vojsku, kojem matematika također ide od ruke – Negujući tradiciju srpskih gardijskih jedinica dugu 180 godina, odgovornim i profesionalnim izvršavanjem zadataka izgradili ste modernu jedinicu koja postiže zapažene rezultate u radu.

A da mu ide račun pokazao je gospodin Tadić i polaganjem vijenca na spomenik jugovićkim partizanima na groblju u Oslu. Za posjete Norveškoj, u kojoj je tokom Drugog rata bilo, sa akcentom na uglavnom, oko četiri hiljade interniranih pripadnika partizanskog pokreta, od kojih ni polovina nije preživjela. Kojima su Norvežani podigli spomenik, u znak zahvalnosti za učešće u operacijama za oslobođenje Norveške. Očekuje se formiranje tima stručnjaka i profesionalaca, koji će pobrojati koliko je četnika, ustaša, domobrana, „nedićevaca“, ljotićevaca, ballista, pripadnika handžar divizija, belogardejaca i drugih aca, bilo arestovano i internirano, pa na bilo koji zemljopis.

Skupština grada, da ne bi zaostala, prebrojala je sovjetske generale, ne ruske kako kažu vijesti, kojima su imena odvaljena kao nazivi ulica i odlučila da na čelu sa kompletnom Crvenom armijom ispravi grešku odvaljivanja. Što se tiče NOVa, uračunavajući Jozu kojeg je bilo, Peku i još koga kojeg nije stiglo biti, nikom ništa.

Što šezdesetosmaškom konferansijeu i jednom mladcu, iz po objektivnokritičkom upadu u svašta poznatom Institutu za savremenu istoriju, nije smetalo da Jozi prebroje sve što ih isfrustrirane muči. Kao ni Tijanićevom Javnom, da u sat vremena, pakujući i reklame, otvori Jovičevićkin Upitnik nadasve ozbiljnom prisjećanju. Ili Miljkovičkin Jutarnji, kako bi voditeljka mogla sa lica mjesta, pored Jozinog groba, saznati „da li su stigli drugovi i drugarice“.

Jučer je, peti svibanjskog maja bio Svjetski dan čistih ruku. Ko kako pročita. Ja bih, ako ikako može, ako ima koji prazan dan, da se uvede i Svjetski dan čistih obraza. I to neka se čita, kako ko pročita.