Ima toga, hoće to

Otkako je krenula, neka bude zvanično od Krušika, ova familijarna tarapana unutar naprednih snaga srpske i ostalih građana države i istog takvog društva, sve je veselije i veselije.

Reklo bi se na čelu sa Mlađahnim i još mlađahnijim Nebojšom.

Ali veselje zapravo nikad nema tako izraženo čelo, posebice ako je uz različita, koja god i kakva god, opijatna sredstva.

I ako je pod šatrom, a na otvorenom, onda posebice.

Ko ga da ga namiriše, eto pridruženja.

Posebice se vole priheftati oni željni veselja medijski djelatnici, poznati i priznati eksperti analitičari, ali i masa im kolega na društvenim mrežama, pa humoristi, a eto i pripadnika drugih familija, koje uživaju baš u tuđim veseljima, kako bi barem na kratko zaboravili na svoja.

Čak je i jagodinsko veselje, makar trenutačno, palo glupanu za uši.

I narafski, kreću poređenja.

Od kojih je izgleda najinteresantnije ono sa periodom IBa.

Trendovski je valjda, uz stečena saznanja uglavnom usmenim predanjem i najpoželjnije za sticanje simpatija širokih malograđanskih masa.

Pa neka je i riječ o poređenju sa tragedijom jednog povijesnog trenutka.

U kakvim je zlo uvijek jače od kontre mu.

U kakvim i otac, zbog pičke može zaprašiti na službeni put.

Ko ga jebe, nema nama ništa osim nama nas i za nas.

A može i uz olakšavajuću okolnost, onaj neki poremećaj, kad pamtiš ono od prije ohoho, a ono od jučer nikako.

Ono, kako se zvalo ono cvijeće koje smo nekad poklanjali… ruže… Ružo, daj nam dvije kahve.

Tako niko se izgleda ne sjeća kraja osamdesetih, nakon poznatog – uhapsite Vlasija, uhapsite Vlasija – kliče masa, a on odgovara – ne čujem dobro, ali mogu da vam kažem…

Nakon čega je rekao.

Niko ko bi se toga sjetio.

Perioda izolacije.

Tada se to tako zvalo.

Ne hapsiš, ne trpaš u zatvore, nema suđenja, nema ničeg, samo privremeno izoliranje u KPZovima, na odokativno mjeseci.

Koga drugog do nepodobnih Albanaca.

Uz, tu i tamo i ponekog albanskog nacionaliste.

Niko eto ko bi se sjetio i poredio sa tim periodom.

Jer ne bi naišlo na profitabilne reakcije.

Ko može znati, kad neće i ne želi znati, uzmimo na primjer, za mog privatnog Šipca, koji je dopao, ako mene sad sjećanje samo ne vara, nekih tri mjeseca izolacije.

Uz jednu promjenu KP smještaja.

Koji je, čim su mu skinuli izolacioni materijal, meni čudnom brzinom stigao i do Zagreba, pokupio sestrića mu i mene, vičući hajde šta ste se stisli, idemo negdje, željan sam provoda, negdje glazbe i pića…

Rekoh pa jebo te od čega si, ja bih čini mi se ujed’o okolo, da sam na tvom mjestu.

Hajde, hajde, ne bi, nisi ni ranije.

Ali nikad nisam bio u takvoj izolaciji.

Samo si imao bolji smještaj i hranu, to je najmanje što nedostaje…

Možda se ja zato sjećam i tog Miloševićevog izoliranja, a ne mogu se sjetiti ni jednog zdravog razloga da mi evo u današnjem veselju padne na pamet IB, a ne makar to.

Ta izolacija, ali i sve što će uslijediti. Za poređenje i zajebanciju.