Mostar je jedna od onih sredina, bar je takav bio, u kojima se ljudi uglavnom znaju po nadimcima. Ili izvedenicama iz imena, koje nisu nužno i nadimci. Ja tako, kad me neko nevidljiv mi (po)zove, mogu precizno odrediti od kojeg dijela života, koliko dugo ga poznajem. A ima i smiješnih i neugodnih situacija. Sedamdesetprve, prošlovjekovne, živio sam u Zagrebu.

To je ona godina koja je poznata kao „Hrvatsko proljeće“, odnosno po nespretnom i nesretnom maspoku, iliti masovnom pokretu. U kakvom i najbolje ideje najebu. U kakav se umiješa sve i svašta. U slučaju kojeg je u Hrvatskoj definitivno zasijano sjeme budućih tragedija. I ne samo u Hrvatskoj. Diljem nekdanje nam domovine. Elem, živio sam u stanu u kojem nije bilo telefona. Zahvaljujući ljubaznosti susjeda povremeno sam mogao telefonirati. Desilo se tako da me je zvalo iz Mostara, nisam bio doma, uz poruku da će se javiti u neka doba. U ta doba javio sam se na halo, zdravo, ovdje Izet Brković. Da, izvolite. Znamo se iz izviđača, starija raja. Nemam pojma. Kaže Ikota. Ma jebi se, tako reci. Da im pomognem oko prodaje prostorija Kluba Hercegovaca, dobili po nosu, zbog ustašluka u njemu. Ikoti hoću, ali ovom Brkoviću ne ću. Njega ne znam.

Prije dva ili tri dana, svratih do mlađahnog. Kaže uhapsilo i prebilo Muharema Hindića. Ko ti je Muharem Hindić. Mušica. Koji Mušica. Tvoj Mušica. Misliš Mušica Mušica. Pa ja, čuj. Šta je zagovn’o? I krene priča sa društvenih mreža, na kojima ja nisam. Jesam pokupio nešto surfom internetskim, zakačio sam i ime, ali mi nepoznato. Moj drug Mušica je još dvatri mjeseca prije onog sedmog dana u veljači, kad su krenuli protesti u BiHu, oni koje su ovdašnji domoljubni europejci, a bez osvajačkih pretenzija, nazvali bošnjačkim, sam samcijat stigao na Španski trg i započeo protest zbog tuge i jada u BiHu. Bez podrške, pa uz podršku, pa će ako je opet ne bude, koliko ga poznajem, nastaviti sam dok se nešto ne dogodi. S njim ili s bagrom. Odavno ga nisam vidio. Prorjeđeno idem u Mostar, što zbog zdravlja, što zbog „vremena“. Ali pamtim jednu kahvu ispred njegovog kafića. Zasvrbio me desni dlan, rekoh jebiga ode lova. Kaže, jok hajvanu, mene su naučili dok sam radio na Bliskom istoku, treba pozitivno misliti, lijevi je dobitak, desni je sreća. Dabogda ga zasvrbila oba dlana.

U ovo zadnje vrijeme, kad god mogu gledam i slušam izvješća o predstavi u Hagu, u kojoj su naslovne uloge Tužba i Protivtužba. Ne zbog ratnog zločina, ne zbog zločina protiv čovječnosti, ne zbog uglavnom dogovorenog etničkog čišćenja, jok, već eto baš zbog genocida. Svak svoju tandrka, čekajući da im bjelosvjetski hohštapleraj, kolege im, sve odbiju i da bude da ničeg nije bilo. Hoće reći da ni njih, i jednih i drugih i trećih i onih sebenazivajućih međunarodnom (međudržavnom) zajednicom, u svemu tome nije bilo. Kao da Oluja nije bila sastavni dio Milošević–Tuđman dogovora, uz amin sa strane. I dejtonski BiH. Kao da nije bilo genocida i kao da još ne traje, ne ovog o kojem bi oni, nad tzv. narodima, već nad Mušicama. Samo iz Mostara nestalo ih je sedamdeset posto.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari