ISPRAŽNJENOST

Nije da mi nije ni do čega, a opet imam taj gadan osjećaj da mi nije ni do čega. Naleti, više kao eksces neko osjećanje, možda i mišljenje, ali li uglavnom imam taj osjećaj da ništa ne osjećam, da sam bezosjećajan.

Dobro, nisam nikada bio izraženije zavičajac, ali sam tu i tamo volio otići u Mostar, čak i od kada to više nije grad koji sam poznavao. Od kada mi je već nakon dva, tri sata već bilo dovoljno. Sve bih obavio u to malo vremena. Otišao bih roditeljima, koji su kako često mogu čuti ili pročitati kod raznih stručnjaka, jer na grobnici ne imaju nikakvu oznaku osim imena i godina rođenja i smrti, vjerojatno pripadali nekoj masonskoj loži, a da ja nisam znao, zapalio bih im po cigaretu, sačekao da odgore, a svaki put bi odgorile do kraja, i uz roditelji smanjite malo, škodi zdravlju, rekao zdravo roditelji i ostavio ih da mirno odmaraju. Onda bih se nasao sa nekoliko dragih ljudi, koji su ostali dole, ili se vratili nakon popularnog odsustva, malo priče uz kavu ili nešto konkretnije, i fajrunt. Hajde nazad ili negdje dalje. Ali, evo još malo pa tri godine nisam nigdje mak'o. Ni u Zagreb, posjetiti starije dijete i unuke. Nisam baš pri nekim parama, ali kao da mi je to izgovor, iako se ubjeđujem da nije.

Do nedavno interesiralo me je skoro sve što se događa na ljudskoj i ne samo ljudskoj sceni. Posebice u društvenom i političkom prostoru. I na ovom zemljopisu i na zemljopisu kojem je neki idiot smislio ime Region, a ostali, kao slobodni građani, analitičari, istraživači, mislioci… zdušno prihvatili. Pa tako često čujem kako je eto nešto i u kako inozemstvu (inostranstvu), tako u tom regionu. A sad je evo, na Euforično uznapredovale radikale, njihovo manipuliranje pučanstvom, prostorno unapređivanje kvaliteta života građana, grandiozne projekte, borbe protiv kriminala i korupcije, ulaznice i kompetencije pribavljene najblaže rečeno sumnjivim putevima koji vode čak do doktorata, kvalifikacija za već neizdržljiva baljezganja o svemu i svačemu, pripušten iz Haga, kojem je ujadio, stigao i pristigao i šešeljizam, uz pompu i reklamu, koja je k'o kec na desetku legla vlasteli u regionu, a i srednjim i nižim službenicima Europejcima. Uz feštu ispaljivanja i upaljivanja, umjesto kineske raketne pirotehnike, hapšenjima, atentatima, ubistvima, nesrećama svakojake vrste, za koje stručnjaci vele da su povratak u devedesete. U koje se ne možeš nikako vratiti, da može ja bih prvi krenuo. Ali mi se čini da je na djelu ulazak u iskustvom obogaćen ulazak u osavremenjene, uznapredovale kvalitetnije od devedesetih godine.

Pa se uhvatim u stanju jebe mi se, ne dade mi se ništa, čak ni iz kuće izlaziti. Nekako mi, kako god da je, lijepo na mom tavanu, u mom svijetu. Sve udaljenijem od ovog okolo.