Isti i istiji

Sve nekako revolucionarno, možda je bolje reći prevratima u nekoliko mjeseci, što bi se reklo preko noći. Naravno, ako se samo misli na kovid-19. Nekoliko drugih epidemija nije obraćalo pažnju na sve to, traju li traju, kraja im se ne vidi.

Na političku i društvenu scenu ako se misli. Vrte se slične, ili možda ipak iste priče. O raznim slobodama i pravima.

Trenutačno, ali baš samo trenutačno na pameti mi dvije. O tome jesu li svi, na rečenim scenama isti ili nisu i o demokratiji. O istosti ima ih koji misle da je ima, ima ih koji misle da je nema, ali baš da je jasno odakle se gleda pa se misli, nekako i nije. A i jeste.

Što bi rekao poštar u Sidranovim jeguljama koje putuju u Sargasko more, uzmimo na primjer moj slučaj. Ako imam pravo kako god misliti, ako mi se ne spori glede slobode, meni su nekako, na sceni, za one izvan scene koje ne znam sad naravno ne mislim, uglavnom svi isti.

Zašto. Evo recimo ne mislim da revolucija, kad se govori o drustvenim, po definiciji znači i nasilje. Ne mislim da je nakon buržoaskih bila još neka revolucija.

Mislim da su bili prevrati, u koje se revolucionarnost upakirala negdje strateški, negdje taktički, negdje i strateški i taktički, a negdje nikako.

Onda, ne mislim da je igdje ikad bilo npr. komunizma, pa da se može govoriti o postkomunizmu, mislim da se ta utopijskoj ideji nikako ne može, ako se ikako može, realizirati prije apsolviranja kapitalizma. A ni neka druga utopijska, koja bi ovu naslijedila nije se pojavila.

E da bi se bar tako moglo govoriti o postkomunizmu.

Sad neka mi neko objasni, kako u odnosu na to što ja mislim, na političkoj i na društvenoj sceni meni ne mogu biti svi isti. Ili na malo konkretnijem, praktičnijem primjeru.

Ako mislim, da je jedino prevrat u Jugoslaviji, onaj 1945, uz sve i loše što se događalo, ne zaboravljam kontekst, imao i strateški i taktički upakiranu revolucionarnost, te da je i zbog mogućeg uspjeha tog jugovićkog eksperimenta Jugovina rušena, jesu li sa druge mi strane nekako svi isti.

Ili ako mislim, skoro da kažem da znam, da je pokušaj reformiranja obrazovanja iz 1974. zadnji dobar pokušaj, neuspješan jer je u samom početku izminiran (Slovenija, BiH… tim redom), a onda ispljuvan pripisivanjem mu posljedica miniranja, koje pljuvanje traje dan danji, jesu li meni onda, na sceni, svi isti.

Nekad mi bude žao što ovdje nema više mjesta, a opet i nije, jer bi to bio atak na moje pravo na ljenost, pa zato slijedi kako slijedi.

Sjetih se, po ko zna koji put, rasprava sa prijateljem mi iz djetinjstva a do početka rata, svak na svoju, o višepartijskom sistemu.

On za, ja protiv. Na kraju jedne od rasprava, rekoh meni je pun i ove jedne, još mi samo treba da mi neko nameči njih desetine.

Na šta će on, pa dobro za šta si ti zapravo. Rekoh za nepartijski. Kaže pa to nigdje nema. Završih sa a šta to mene boli…

Još se sjetih, proskribiranog autora i još proskribiranijih Pravaca, u kojima je među ostalim upisano, ne znam citirati, kako ni jedna partija ni jedna država ne može čovjeku pružiti sreću, nego samo on sam sebi.

I sad da na sceni nađem nekog ko će me ubijediti da mi ne mogu biti svi isti.