Iz čista mira

 Nikako inkarnativno ili reinkarnativno, nikako da ću sjediti i piti u nekom bircuzu sa Nazarećaninom, ili sa Muhamedom, ili možda Budom, ili s kim li još, ili što bi bilo kad bi bilo sa svima. Da ćemo klepati belot ili remijati. Uzmimo dakle samo na primjer da ću iz čista mira, naprasno ili ne, ničim izazvano, što kaže današnja pamet umišljene prepotentne vrste kojoj navodno i sam pripadam, bez konsultacija sa drugim vrstama, drugim živim bićima i onim koje ta ista pamet svrstava u neživa, ničim izazvano u nekom trenutku riknuti.

Neka je i tako, nema lijepog riknjavanja, kao ono nije se patio, rikno u snu, ili ga drmnulo, nije znao ni šta ni kako, samo se stropošto. Ali ako je tako, nekako bi mi bilo drago da zvijuknem tek kad sve dugove i Hasi i Husi i sve nesređeno sredim. Kako bilo da bilo, „ništa konji, ništa bijeli labudovi“, niko osim onih koji su mi uvijek „pri ruci“ neće i ne treba znati.

I kako me zatekne tako, bez foliranja oko kupnja i presvlačenja, ko biva da pomenutima dođem čist u društvo, kao da i u tom zaticanju neću biti već sam po sebi „higijenski“ sređen, pravo ili ravno ili direktno na spaljivanje mi karoserije. Ono ostalo, što neko kao izmjeri gramima, već će samo naći i put i gdje će. A gdje će oni ostaci spaljevine, ima ko će znati rasporediti. Ali, odmah po riknjavanju neka mi se uzme odgovarajuća količina krvi, sastavi tim od dijela sačuvaj Bože namnoženih eksperata za prebrojavanje etničkih krvnih zrnaca, koji će me prema onoj podmetačini „krv nije voda“, u neki od kašuna smjestiti.

Što ja evo do dana danjeg, sumnjam da ću i do „sudnjeg“, nisam sam uspio ni skontati ni uraditi. Sad za sad, mogu samo, sasvim dobronamijerno, pružiti malu „pomoć prijatelja“. Ovo prijatelja može u neodređen broj znakova navoda. Elem, nisam se nešto bavio „korjenima“, nisu me zanimali, a i uvijek sam htio biti pokretljiv, a ne „uzemljen“, pa znam samo za nekoliko njih, negdje od trećeg koljena ili možda lakta ili čega li. Neka bude prema modernim savremenim pravilima. Jedna prababa mi bila je Italijanka, njen suprug, pradjed dakle, bio je navodno Hrvat. Druga prababa bila je Srpkinja, a drugi pradjed Hrvat. Ako nekome zatreba, nisu u isto grobno mjesto smješteni, nju se može pronaći na pravoslavnom, a njega na katoličkom groblju.

Djeca su im bila vanbračna, jer nije bilo nikakvih, u njihovo vrijeme obaveznih prelaznih rokova, a drukčije nije moglo. Tako je jedna moja baba bila kao Hrvatica, po ćaći, ali samo do prošlostoljetne ’36, kad je udajom za oca mog strica, na volšeban način postala Srpkinja, pa tu ne znam kako će ići prebrojavanje onih zrnaca. Djed je bio Hrvat. Druga baba, a i djed, bili su Srbi, prema raspoloživim administrativnim podacima. Stari mi je, od kojeg imam prezime, a koje je on preuzeo od majke, jer je bio vanbračan, jebi ga slobodna ljubav u radničkom pokretu među komunistima, inače bih se ja sad prezivao Vlaho.

Stara mi je opet iz one druge svrstanosti bila Srpkinja. Nisam siguran bi li je kao takvu u ovom vremenu priznali, jer se, iako su joj ćaću ubile ustaše ’41, ona ’46. udala za tog mog starog, Hrvata. Ako nešto znači kao podatak za olakšavanje posla onim ekspertima, stric mi je bio Srbin, a nakon što su mu ustaše ubile oca, i njemu i mom starom očuh je bio Musliman. Mislim da nije više do mene.