Jad i čemer

Ukratko, dušu dao za luđake. Ko se prepozna, dobro se prepoznao.

Prvo što mi je palo na pamet bilo je spavati, ili Danasovati.

Nekako sam ipak prelomio kako sam prelomio.

Onda mi je naumpala takozvana bespomoćnost, pacificiranost, uspavanost, bezvoljnost itdnost širokih narodnih, čitati građanskih ako se tako nekome sviđa, masa.

Pa me je zdrmala misao o bespomoćnosti kao zapravo potpuno neprihvatljivoj samokontroli, kontroli mogućih reakcija na svaku pizdariju, pa i na one najkrupnije, a kod manjeg broja pučana.

Što bi na kraju trebalo završiti sa – to bit or not to bit, but hum…

Jer bi 4. srpanjski juli, parada bestidnosti, bezobrazluka i huljstva, pokvarenija i opasnija od ringišpila u Hadžićima.

Koju je prevodila prva među narodnim slugama, kao izaslanica do nedavno genseka četničkog vođe sa glogovim kocem u ruci i drugova mu, uglavnom sad okupljenih oko genseka, a na radnom mjestu predsjednika Republike, uz asistenciju takozvanog predsjednika ovdašnje, jednako takozvane Narodne a Skupštine.

I uz učešće onih, a ne bih rekao da su već skroz na kvasinu otišli, koji bi po svakoj logici trebali biti sa protivničke strane i u uniformama koje su po svemu sudeći poodavno bacili u smeće.

Jer u medijima se moglo pročitati: „Ceremoniji su prisustvovali i ministarka za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja i predsednica vladinog Odbora za negovanje tradicija oslobodilačkih ratova Darija Kisić Tepavčević i učesnici NOB i njihovi potomci.

Obeležavanje je organizovao Savez udruženja boraca Narodno oslobodilačkog rata (SUBNOR) u sklopu obeležavanja 80 godina od početka antifašističkog ustanka, a pod pokroviteljstvom predsednika Srbije i u saradnji sa Ministarstvom za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja… Na današnji dan 1941. u Beogradu je održana sednica Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, na čelu sa Josipom Brozom Titom, na kojoj je doneta odluka o podizanju oružanog ustanka protiv fašista i njihovih pomagača. Kao i Brnabić je rekla da je ovo još jedan od važnijih datuma srpske istorije, kad se pre 80 godina glas srpskog naroda i glas antifašista daleko čuo.

„Pamtićemo zauvek sve poginule borce Narodnooslobodilačkog rata…“

Na upriličenoj akademiji, predsjednik SUBNOR Srbije rekao je: „Mi potomci div junaka svih oslobodilačkih ratova, od Prvog srpskog ustanka do NATO agresije, moramo pokazati da smo izvukli pouke iz svih stradanja i da ćemo mudrom politikom vojne i svake druge neutralnosti koju vodi naše državno rukovodstvo sačuvati naš narod od nekog budućeg nacifašizma.“ A u ime SUBNOR dodijelio je plakete i Ani Brnabić i Dariji Kisić Tepavčević.

Mene ovaj vjetar navede na krađu „stihova starih 410 godina“ – Umoran od sveg u smrt mi se žuri, Jer videh zaslužnog kako bedno prosi, I nitkova što se bogato kinđuri, I odanost kako poniženja snosi, I zlatna odličja o pogrešnom vratu, I savršenstvo u blatnom beščašću, I device silom predane razvratu, I snagu straćenu nesposobnom vlašću, I umetnost kojij moćnik uzde stavlja, I zločince kako vladaju dobrotom, I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja, I kako iskrenost brkaju s prostotom: Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati, Od nje me tek ljubav može sačuvati. (Šekspir: Sonet 66).