Promjenljivo vrijeme, a vremena da Bog sačuva.
Vlagovina, sparina, vjetar stalno mijenja i pravac i smijer.
Ko da se snađe, ko da ovariše đe udara i kako.
Iziđoh prije par dana, ko biva pokušati prošetati ako mi upali u cugu prelaziti dvjesto metara, a da ne popizdim, što od razvaljivanja, što od nehuroze zbog razvaljivanja.
Naravno, stazama na kojima neću sresti nikog poznatog mi, a ako ga na vrijeme i spazim, na kojima se mogu skloniti dok prođe. Pun mi, neka bude kufer svega i svačega, još mi samo treba i tuđi.
Pa kakar vlasnik bio i neko više – manje i moj.
Ali, jebiga, nema čovjek oči i na potiljku, istreniran sam do sto osamdeset stupnjeva vidjeti šta se događa, preko toga nisam, a od omorine oslabila osjetila za ono što se događa iza. Pa kad hoće – hoće.
Neki glas iza mene, đe si Džido. A u pičku materinu. I šta ću, stanem, okrenem se, poznat mi i simpatičan čovjek.
Nisam te kaže vidio sto godina. A nisi trebo ni sad, pomislih, ne rekoh, ali dobro.
Jesam li za kafu, hajde jesam.
Čuj jesam li za kafu.
Sjedosmo ispred prvog ugostiteljskog na koji naiđošmo.
Stiže i kafa, zapali, do tada standardno kakav si, evo, kakav si ti, isto evo.
A onda baš u pravi nerv, jesi li gledao skup u Busijama, u Zemunu. Malo, rekoh, bacio i oko i uho, pa prešao na neki film sa koreografijom.
Neki poput onih kaubojaca kojima znaš i početak i sredinu i kraj. I da će dasa na kraju otići, uz vratit ću se, a ona čekat ću te.
Onaj koji možeš gledati, hodati po kući, malo prelistavati zajebancije na društvenim mrežama i tako.
Kaže, nisi slušo Dodiga i Vučića. Misliš Dodika, Dodig je mora biti Hrvat, rekoh ne bi li prešao na zajebanciju.
Ja, on će.
Nisam, rekoh, malo sam samo čuo onog glumca, Kundačinu, sjećam ga se iz Mostara, nešto je govorio ko oni koji kad progovore gledaš ima li neka daska za pod nogu mu, prosto da je na daskama.
Toliko sam mogao izdržati.
A šta su radila ta dva benevreka na komemoraciji i svojim žrtvama. U jebo te, kaže, da su još koju prozborili ja bih se ili rasplakao, ili otišao naći neko oružje pa u šumu.
Jeste, kaže, čini mi se i Porfirije.
O, i moj bivši direktor, kakve on sad veze ima bar sa dijelom tog svijeta. Jebo majku, kako koja komemoracija, bilo kojim, bilo čijim i bilo gdje žrtvama, eto i sveštenstva.
Je li bilo među žrtvama i nešto ateista, ili bar agnostika. Jebi ga, kaže. I šta su mogla, ponovih, ona dva benevreka reći, pa to su i njihove žrtve.
Nisam ih valjda ja dočekivao u sadašnjem Entitetu, jedva čekajući da prođu, uz naplatu i mlijeka i vode i možda pokojeg sendviča.
Kao što im nisam ja namijenio i osigurao smještaj na Kosovu, ili zabranio ulazak u Beograd. Nisam ja organizirao racije, kupio izbjegle za slanje u Erdut Arkanu na obuku, pa na ratište.
Nisam ni mogao, jer sam još imao izbjeglički status, pa je i mene pokupila policija jednu noć ispred Grineta u Nušićevoj i to tek kod drugog srka kahve.
Mene je nekako i izvuklo, a gdje su ostali završili i kako ko zna. Ili što reće jedna gospođa, a ziher su se i njoj obratili u neznanju, nisam ja mlatio i vraćao u voz za Kosovo one koji su pokušali pobjeći.
To su radili njihovi, arkanovci. Sreća neki su uspjeli pobjeći, pa ima ko da pamti i priča. Kaže, Dodik je nešto o Srpskom svijetu, o pravoslavlju i Vučiću kao vođi. Aferim, odgovorih, ali hajde mijenjaj temu, inače će mi i naroda okupljenog biti malo mnogo… Ovdje kad jednom pukne, baš će pući…
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
