1. Izložbu „Efekat Tito – harizma kao politička legitimacija“ nisam išao pogledati. Prvo sam odslušao i negdje mislim i pročitao najavu. Pa sam u raznoj štampi pokupio izjave organizatora, autora, kritičara ili osvrtača, još neke bratije koja nema šta sve ne zna, koja može iz svakog ugla bez obzira na prostor iz kojeg dolazi. Uglavnom iz jedne knjige. Onda sam dobio nešto što je pretpostavljam katalog izložbe. Sa uvodnim tekstom i jednim trotekstom. Obogaćenim biranim fotkama i citatima. I u i izvan. Sve u skladu sa planom i programom nečega što se zove Muzej istorije i Jugoslavije. Izložbom je, tako piše, a što je bez obzira na precijenjenost logike, izložena hrpa štafeta, raznih poklona, domaćih i fotografija.
Uvodničar u maniru svojstvenom znalcu i poznavaocu, među ostalim, lamentira nad mogućnošću da Jozo nikada nije čuo za Maksa Vebera, ni pročitao koji njegov redak. Naročito ono oko tipova vlasti. Što je donekle uredu. A odnekle nije nikako. Jer je veća šteta što Jozo nije mogao upoznati autore u katalogu i u tisku napisanog. I to napisano pročitati. Gdje bi nam kraj bio.
2. Pođimo dakle, neka bude i u pretpostavci, ili na srpskom hipotetički da je Jozo bio sve ono što se danas, iz pozicije svekolike slobode i objektivnosti može čuti – legitimisan harizmom, diktator, autokrata, vladar, progonitelj, manipulator, naredbodavac ubijanja nedužnog svijeta, osvetoljubitelj, samograditelj kulta ličnosti, da se bez njegove nije moglo ni prdnuti, autor pripremnih i prethodnih radova za ratove devedesetih itsl. Kraće – sačuvaj nas Bože. Onda je dakle, opet ona krhka logika, Jozo u skladu sa svim tim i odgovoran i kriv, zadržimo se u Srbiji, za JDP, Atelje 212, FEST, BRAMS, BEMUS, BITEF, RTB, da skratim, i svih drugih, više ili manje sličnih marifetluka. .
3. Kad smo ga se ono, opet taj jebeni maj, napokon riješili, četiri dana nije se moglo ostati od njegovih TV memoara, koje je zapisao Bulajić. Zapamtio sam, takav sam kakav sam, samo par situacija. U priči o boravku u Omsku, kaže Jozo kako je u komšiluku bila kuća direktora tamošnje gimnazije, koji je imao dvije kćerke, i kako je tu naučio malo svirati klavir. Nikada neću prežaliti što me je moja prljava mašta tada natjerala da ustanem i viknem – SVAKA ČAST MAJSTORE!
U priči o putovanju u Trst, u potrazi za poslom, usput je prespavao na sjeniku jedne slovenske domaćice – opet sam bio zajeb’o sa ustajanjem majstorluku, kaže Jozo kako je stigavši tamo, Trst mu se baš nešto svidio, nije htio odmah tražiti posao, a hranio se u jednom sindikalnom prihvatilištu. Ja na to nisam imao šta. Ali je zato RTB, malo malo po završetku te priče, isti dan, pustilo snimak predstave „Priča o drugu Titu“. U kojoj narator tu tršćansku epizodu predstavlja – drug Tito stiže u Trst i odmah se povezuje sa tršćanskim sindikatom. I u to vrijeme Jozo je već samogradio kult ličnosti.
4. Kratko jer je dosta. Sve na šta sam naišao, a povodom božemioprosti EFEKTA TITO, kao da i mene nekako hoće uvući u sve to a iz danas, kad k’o biva daleko sam od onog sebe od jučer. Ne bih da se uplićem u ono što još nije objavljeno, malo je nemoguće, ne bih ni u ono što sam čuo. Samo u ono što koliko toliko pamtim. A pamtim skoro još od nes(p)retnog kopiranja kolhoza, pa sve do utopijske ideje, ne utopističke, kako bi rekao Milan Kangrga, o nepartijskom sistemu. A onda je neko „upalija svitlo“.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
