Kad je toplo duž nosećeg stuba

Naumpalo mi to ovih dana iz nekog razloga, godine šta li, pa hajde jednu noć da provjerim, kad je već malo zahladnilo. Sabah zarudio a od šatora ništa. Koliko god sam se trudio spavati na leđima, uz rizik degeneka zbog hrkanja. Uz kafu sam se razbudžušu, dok još ne proradi, pokušao izpsihoanalizirati. Kontajući da je na toj nekoj osnovi problem. I bi tako. Do toza na dnu šalice, potvrdi se. Bio je uticajniji i pritisak i tlak zadovoljstva oštrinom pozitivnih, promišljenih, ambicioznih, optimističkih itt, nadasve pravno, napose sa akcentom na međunarodno, utemeljenih reakcija i akcija na domaćem i zagraničnom prostoru.

Malo napravih pauzu, radi odlaska na „pressovanje“ (četvrtak, 12,00 sati) oko borbe protiv korupcije i zaštite „uzbunjivača“ iliti „pištaljki“. Što nije loše, jer promjena redoslijeda primjera nema nekog značaja. Pokazalo se na „pressovanju“ da je ova zemlja uzduž i poprijeko pravi lider u regionu, ako se baci i oko i uho na oštrinu prosvijeda protiv nekom boljke nekom pucanja od zdravlja a glede korupcionaštva.

Oštrina reakcija i akcija došla je do izražaja, već je to jedan ozbiljan kontinuitet, u svezi željeznog napada na Pančića u gradskom prevozu, koja priredba je imala i odgovarajuću publiku. Bilo je oštrije nego u vakat onog kabinetskog napada na Smajlovićku i nekolicinu saradnika joj. Koji je također imao publiku.

Pa je bilo oštro, promišljeno, optimistično i demokratično a pravno podboltano, prebiranje familije onom stvarno savjetodavno nadležnom sudu u Hagu, što nije posavjetovao i šire od traženog, uključujući i netraženo. Skupštinari su istakli svoje oštro jedinstvo, predsjednik razaslao po svijetu najoštrije emisare, a glavni inozemac odmah zaprašio direktno na čelo i svrstanih i nesvrstanih, da im da do znanja, da ne bude poslije „nisam znala…“. I kako je to običaj, poznatu oštrinu pojačao je i odlučan nastup nezavisnog (!?) socijalnog demokrate koji sa svog ranča uporno navija protiv države u kojoj je i funkcioner – službenik.

A tek londonski slučaj. Pustilo, pa to što je pustilo iz pritvora stiglo preko Istambula u Sarajevo. Na sreću i zadovoljstvo naročito sarajevskih Sandžaklija. U Londonu nadležni rekli, jednako kao i u Hagu ili Sarajevu, da niti je luk jeo niti ga je, a ni na njega mirisao. Što ima logike, ako ga i kad ga već nije jeo. Osobno se sasvim slažem, jer taj poznati autor teksta u sarajevskoj „Nedelji“, u kojem tekstu se moglo pročitati kako nikad ljepše države, nikad ljepše zastave, niti ljepše himne, te od rođenja četeresišeste, u Sebečevu kraj Novog Pazara, poznati zakleti Jugoslaven, sa listi SDA direktno u predsjedništvu, meni više tukne na nešto drugo. Ali se ne slažu ovdašnji stručnjaci. Išlo je tako oštro i oko (od)puštanja i oko raznih izjava i demantija glede moguće političke trgovine, da su se u neviđenoj oštrini skoro pogubili. Bez obzira što je oštrina dobila na oštrini učešćem i Rajka Kuzmanovića.

Pokušao sam se izvuči blagošću odmora Tadićevih na Brijunima, dodajući ljudsku toplinu Forcanice, kojom je medijima dozvolila da vide Jozinog fiću u posjedu njenih Mileusnića, a u ustaničkom Srbu. Džaba. I da sam sjeo na rešo.