Zapravo je za sve ovo što lupam, a ne mrčim po papiru, odgovoran ovaj Škutor do kojeg me prelamaju. Što kaže vic o proizvodnji zlata, znalo je proći i po deset godina a da ne znam ni da postoji mamlaz imenovan kao Tomislav Ivkošić, a evo sad nakon Naš(eg) Or – Ban(a), malo malo pa se spominam jedne svađe sa reformiranim i uznapredovalim Ivkošićem, za Goranovog proljeća, mislim 1971, u Klubu književnika u Zagrebu.
Od koje je svađe Ivkošić odustao i odlazeći od stola sa najboljim tatarskim biftekom na svijetu izjavio – ovaj Džida je najveći Srbin koga poznajem, naime on je Hrvat. Šta je, dakle ovom prilikom moj problem.
Sviđa mi se naziv ove kolumne. Lijepo zvuči, a i negdje između Džehenema i Dženeta daje razlog da tu i tamo krenem na dobar antidepresiv sa tri kocke leda. Inače šta sam ja nostalgiji, a šta je nostalgija meni. Niđe veze. Nema govora, što bi rekli izumrli Grkljani, o bolu zbog želje za povratkom, čežnje za takozvanim zavičajem, tuge za domovinom i svemu ostalom što nostalgija hoće reći. Ima samo lijepih sjećanja na Mostar, na Zagreb, na Zadar, na Korčulu sa naglaskom na Račišće, na Jugu. Zapravo na cijeli prostor uokviren crtom Montreal – Stokholm – Čeljabinsk – Jerusalim – Termolines.
Nema govora ni o reformiranju ili napretku. Osim ako bih o boljkama i starohanstvu. Mogao bih ja dozvoliti sebi ulogu zagovornika samoreformiranja, možda bih mogao skupiti još nekoliko sebi sličnih za organizirano nam reformiranje, ali nekako me hvata strah da bih mogao, ili da bismo mogli, upasti u zamku, opet godine i boljke, da kao i trenutačna okolina mi, krenem u reformiranje kao izraziti konzervativac. A još kad pomislim na napredak, ili kako se to na ovdašnjim BHSCG jezicima može reći, na progres, nisam baš dobar. Kako ja uopće mogu progresirati. Što, da se neću slučajno podmladiti, ojačati, usavršiti se, popraviti se, postići kakav uspjeh u čemu li. U mom slučaju nemoguće je primijeniti filozofiju nesretnika Hegela o „napredovanju u svijesti o slobodi“, ili još nesretnijeg Marksa o „općeljudskoj emancipaciji“. Ali dobro, hajde recimo da nisam baš ni iz priče po kojoj ako je jedan idiot naučio „dvaput dva“, on je logično „napredovao“, a ako je naučio kvadrirati, on je ponovno „napredovao“, pa bi mogao pribaviti epitet „naprednjaka“. Ali nisam ni iz priče reformiranog i uznapredovalog rečenog Tomislava Ivkošića, ili brojnih ovdašnjih reformiranih i uznapredovalih Ivkošića. Kod mene može progresirati samo starost i svaka, makar i pojedinačno bolest.
A opet, ne griješi duše Ivane Džidiću, barem posjeti kakvog dobrog oftamologa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
