„Ko je vera, a ko nevera“

Otkada me nikada ovih proteklih petnaestak dana nikada nije bilo, jebi ga, malo se samo izuzmeš, Mlađahni je iskoristio priliku za žešće istakinjanje. Ako malo promašim redoslijed, nije posebice bitno.

Prvo je bilo obraćanje Mlađahnog „u Narodnoj Skupštini Republike Srbije“.

Nije mi se dalo slušati, a imao sam, izvinjavam se Mlađahnom, i nekog posla, ali sam uredno, narafski mazohistički pročitao integralni tekst tog obraćanja.

I obradovao se istorijskom času, o povijesti od Prvog vijeka, preko 395. godine do današnjih dana, sa akcentom na Kosovo i Metohiju i srpski narod.

Uz neizbiježne digresije, ili to nisu ni bile, nisam nešto siguran, Mlađahni baš zna biti prostoran, o infrastrukturi i ostalim drangulijama, izgrađenim ili u izgradnji.

I posebice na našu decu.

Malo me je, zbunjivog kakvim me je Bog dao, zbunila govorancija, da se ogradim sa skora pa, samo o srpskom narodu, a u Skupštini Republike i uz, neka je i malobrojno, ali prisustvo i drugih građana.

Na momente sam bio pomislio da se radilo o Svesrpskom saboru. Ali eto, nužda često zakon mijenja.

Onda je Mlađahni, u zanosu brige, iznenada pozvao pet Narodnjaka, na čelu sa Jeremićem, uz navođenje njihovih zanimanja, da dođu i da njega nešto kao pokušaju linčovati a ne narod.

Što bi rekli Bosanci pravo predsjednički.

Na šta su Narodnjaci, kao ozbiljni političari, opozicioni borci za pravo i pravdu, odgovorili dolaskom kao na obračun kod OK korala.

Do kojeg, jebi ga, kad neće – neće, nije došlo kako sam očekivao, već tek nadasve pristojnim vokabularom.

I samo što je to prošlo, nabijen kalendar, „nema odmora dok traje obnova“ (izvinjavam se svojima što ovo koristim), Mlađahni je već u Kruševcu, za Vidovdan, za slavljenje onog tragičara Sicilijanca, ali prije svega za obilježavanje godišnjice Kosovskog boja.

A i, kako reče Mlađahni – Danas je Vidovdan, kažu dan na koji se sve vidi, dan u kojem prepoznate ko je vera, a ko nevera…

Ovdje nisam skont’o na šta, ili na koga je Mlađahni pomislio.

Je li još nevera onaj nesretni, ničim izazvano osim dnevnopolitičkim interesima izdajicom, a vera ona gospođa koja je udala kćer u Stambol, ima li tu gdje veseljaka Marka…

Ili je Mlađahni pomislio na sebe kao na veru, a uzmimo na primjer oni sa netom ranije kod OK korala nevera, ili ko li.

Ali eto prođe i to, na radost i veselje svekolikog Srpstva, a možda još kojeg građanina, pa makar mislio da su tadašnji Turci gubitnici, jer im je značajno usporen turistički pohod prema Europi.

Onda je, ili prije toga, nevažno, bila vojna parada, na kojoj su djeca mogla vidjeti šta će ih sve spašavati od rata, očuvati im mir, i da nipošto ne obraćaju pažnju na onu Čehovljevu pušku na zidu, a u prvom činu.

I sve bi bilo lijepo i veselo, ali uvijek se nađe neko da zakadi. I to baš pričom o nebrizi, mučenju i patnji djece, pa i odraslijih sa dodatnim potrebama, u ustanovama koje bi kao trebale brinuti o njima.

Sve potkrepljeno i nekim fotografijama. Ipak, nema toga što svojim sposobnostima i žrtvovanjem Mlađahni neće riješiti. Makar iskoristio kao šlagvort. Otkrio je da je slika iz vremena na vlasti nevera, Đilasa, Marinike, Jeremića i ostalih neprijatelja.

Glede djece, evo da i ja iskoristim priliku, Mlađahni se već, ima tome skoro pa trideset godina pobrinuo za moju djecu, neka ne pokušava brinuti i o unucima mi.