KOME PJEVAŠ…

Dušu dalo da ko stigne nešto kaže, a, evo I mene, ako nije u prevelikom tiražu, jedino filatelisti seire, jer će joj glede one povodom sedamdesete godišnjice I u paketu s njom, vremenom rasti cijena. A I istorijska zajebancija. Elem, uz bok mnogih koji su nešto htjeli reći I rekli, javio se I ne tako više mladi istorik, znanstvenik, bez izjave kojeg teško može proći ovakav jedan značajan događaj. Izjave primjerene ozbiljnom znanstveniku, do kraja utemeljene na jačim faktima I argumentima jednog od ne samo u ovim krajevima jednako jakog znanstvenika. Izjave jasne, da jasnija ne može biti.

“Koliko se ja sećam, čak i u vreme kada je komunizam vladao ovom zemljom tvrdilo se da je 41. bila godina zajedničkog ratovanja ne samo komunista već i svih drugih protiv fašizma i nacizma. Sve do kraja te godine vladala je ideologija kao zajedničkog rata zasnovanog na ideji tih dobrovoljačkih odreda, NOB itd. Komunistički pokret je imao dva svoja aspekta. Oba treba istorijski poštovati. Jedan je taj narodnooslobodilački a drugi revolucionarni. Ako su oni 41. skrivali svoju revolucionarnost zašto bi danas (do danas je prošlo sedamdesetpet godina svega I svačega, moja pomena za svaki slučaj) neko ko obeležava tu godišnjicu na njoj insistirao. U to vreme još uvek nije bila do kraja izrađena revolucionarna komponenta komunističkog pokreta otpora, ona je bila u praksi sprovođena u teoriji nije. Prosto ne vidim zašto bi bilo bitno da bude petokraka tu. To je verovatno bilo bitno (ja – nije izgleda ziher) članovima partije, to je bilo bitno Josipu Brozu (opet ja – ovdje je između ziher I nije ziher), narodu koji se podigao na ustanak to nije bilo važno (pa opet ja – ovo je ziher?)”.

Jer je, nadošlo se napokon definitivno, naslonjeno na performans speleološkog skidanja posljednje preostale iz nedemokratskog Slobinog perioda, uključujući I dugmad I činove na uniformama, one sa Gradske skupštine, zvijezda petokraka, posebice crvena, plamena, s jednim krakom okrenutim prema gore čista izmišljotina komunista, a Boga mi I pronalazak za koji su jedino oni zaslužni.

U kraju iz kojeg sam, ima jedan, vic, šala, zajebancija, šta li – Babo leži bolestan, umotan u krevetu, razbijaga sve što ga može razbijati, ne zna gdje mu je glava, gdje guzica. Dok u njemu tako raste sav ters koji je moguće nakupiti, kćer mu Fata, lijep dan, dušu dao za veliko čišćenje, pere prozore I avazile pjeva. Ujednom će trenutku babo – Kome ti pjevaš Fato? “Tebi babo”. Izbi iz babe onaj nakupljeni tersluk. Pa će – Ma pjevaj mome kurcu!