Kontrolirano bjekstvo

Vijest kaže, a onda se prevrće, da su bjekstvo iz nema šansi da neko pobjegne Okružnog zatvora u Beogradu pokušala dva osuđenika, procesuanta pritvorenika i okorjela kriminalca. Sretko Kalinić i Željko Milovanović. O čijim se profilima može svašta pročitati, a u biografijama naći pravo „bogatstvo“. I iz toga zaključiti da se radi o kakvim god da se radi ali profesionalcima. Prvi ima i nadimak, Zver, a drugi je još i stručnjak za bjekstva. Bjegunci su, tako kažu prve vijesti, pilama prepilali neke rešetke na vratima svojih ćelija, istovremeno, onesposobili jednog stražara i stigli do dvorišta u kojem su im dalje putovanje onemogućili pod a) pripadnici žandarmerije, koji su djelovali efikasno kako inače djeluju, a pod b) pojačana straža koja je bila takva jer je taj dan trebalo biti suđenje „gospodinu Amsterdamu“. Ja kao laik nisam skont’o da li stražu u OZB drži žandarmerija, ili Zatvor ima svoju stražu, ili je zbog „gosn Joce“ žandarmerija pojačala stražu već ranom zorom, ili koja li je varijanta ili kombinacija.

Onda smo na svim, ili skoro svim tv emiterima mogli vidjeti i slikom i prilikom kako se cijela priča odvijala. Jer je hodnik sa ćelijama pokriven kamerama koje su radile. I snimci kojih se prate, ako sam to dobro čuo iz jednog studija, hoću reći centra. Pa se dakle lijepo vidjelo kako nakon pilanja prvo izlazi jedan, pa onda sinhronizirano drugi, dok, ja bar nisam, nije vidjelo onesposobljavanje stražara, a nije se ni od novinara ni od policijskih dužnosnika na pressicama i za gostovanja u razgovornim emisijama moglo čuti da je bilo ko od bjegunaca, pa ni Zver, razoružao onesposobljenog stražara. I za svaki slučaj ponio naoružanje koje im se našlo pri ruci. Pa opravdano sumnjam da su vodili računa da dosadašnjim ubistvima i pogubljenjima nisu htjeli dodati još koje. A možda i u slučaju slučaja koji ih je čekao nisu htjeli izgubiti glavu do neke slijedeće prilike. Ili šta li već.

Onda sam saznao, naravno putem slobodnih, nezavisnih i nadasve istraživački raspoloženih medija, da je zatvorski zid visok oko pet metara, nema merdevina, a na vrhu zida su šiljci. A dok sam gledao snimak već rečenog hodnika, nisam primijetio da neko od bjegunaca vuče sa sobom kakav konop ili nešto podobno za preko zida. Kao što nisam čuo da je neko, ako ga je od pomoći izvan zida bilo, uhapšen, uz naivnu pomisao da je i izvan zida zadatim razlozima pojačana kakva straža. Gdje su bjegunci krenuli, zašto su krenuli, kako im je samo palo na pamet da krenu itd. Samo Allah Džalushanuhu zna.

Hajde da kažem da cijelu priču oko pokušaja i sprječavanja bjekstva stručnjaka za klanje još nekako mogu progutati. Ali mi je do povraćanja pozlilo kad sam googlirajući, a pod Sretko Kalinić, naišao na nešto što je naslovljeno sa „Sretko Kalinić iz arhive CINS – a“. Za neupućene, CINS je skraćenica za Centar za istraživačko novinarstvo stvarno nadležnog proeuropskog NUNSa. E jebiga.