KVAR

Malo kome pada i na pamet da je bas taj Sedmi, a još malobrojnijima će bacit sjećanje na proteklih sedamdeset pet godina, uključujući i to prije sedamdeset pet godina. Ali nemam namjeru baviti se Sedmim, osim evo napomenuti kako na taj datum mrčim bjelinu na ekranu.

Elem… Ja nisam, može to isto reći još jedno bar milion ljudi sa južnoslavenske geografije, ni dogovorio, ni organizirao, a ni učestvovao u posljednjoj krvavoj makljaži, kao ni u nastavku koji evo još traje, u usklađenom „hladnom ratu“, pljački koja ne prestaje. Neko je prošao možda malo manje loše od mene, daleko je više onih koji su mnogo deblje najebali. Sve u svemu, na ovaj ili onaj način, još uvijek svi najebavamo, a najebavat će uglavnom i makar prva generacija, kojoj ništa bolje ne možemo ostaviti. Nego, ne bih sad ni o drugima, neka svak o sebi kako zna i umije.

Iz Zagreba sam zaprašio 25.09.1991. Za Mostar. Jer sam se već bio žestoko sukobio sa nacifašistima i onima koji nisu to tako vidjeli, neki su u zadnje vrijeme kao progledali, a i misleći da ću u Mostaru, zajedno sa imalo sličnima uspjeti uraditi nešto, spriječiti slućeno. Očito je koliko smo bili uspješni. Meni je, i ne samo meni, pošlo za rukom da se pristojno zakačim sa svim stranama u sukobu, posebice sa „ugroženim konstitutivnim ‘narodima'“. U mojoj obitelji niko od pripadnika „konstitutivnih“, a boga mi ni nekonstitutivnih Židova, do tada nije bio ugrožen na temelju „pripadnosti“. Bilo je nekih drugih razloga, ali oni sad nisu bitni. Pa smo onda zaprašili i iz Mostara i doprašili do prijatelja u Slovačkoj. Kasnije, kud koji, mili moji. Ja sam sticajem okolnosti došao u Beograd. Na jedno vrijeme baš dobra primanja, ali i mnogo mijesta troška. Vazda bez prebijene. Ali neka. Nikad nisam znao posebno zaraditi, ali sam sa uživanjem znao dijeliti. I opet bih tako, kad bih mogao. Poslije bilo je raznih kriza, uličarenja, posttraumatskih zajebancija… Pa dobro. Nekako sam dogurao do međunarodne i penzije i mirovine. Nesposoban, vazda u dugovima i kreditima, sačekao sam godinu i po okončanje svih procedura, do one o potvrdi neučestvovanja u navodno vojsci tzv. Republike Srpske, koja potvrda se izdavala u uredu Opštine Istočni Mostar, u Nevesinju. Da ga jebeš. U Nevesinju. Mostar. Čekajući, završio sam na „kreditnom birou“, dočekavši, sve što je napokon uplaćeno završilo je na računu banke, uz još dodatak na „zatezanje“ ili šta li. Pa onda, malo-malo reprogramiranja refinansiranja. Ali, neka i to bude – dobro, hajde, neka. Još dvije godine.

Proći ću i ja, ali i to će. E ima i stani malo. Hoću da mi sve redovno i na vrijeme stiže, pa koliko je da je. Da Bakirova ne kasni skoro pa mjesec dana. Bez „zatezanja“, pa onda ja kasnim sa „zatezanjem“. A i dalje traje „ko je jamio, jamio“, „Allahu rabi svak sebi grabi“ itsl. BHS međunarodni uglednici, popularne dive i slični sa kriminalnim dosijeima gomilaju lovu, razni kumovi, braća, žene, rođaci itt. isto…

Ako ima neko, od ranije poznat policiji, ko je voljan pokloniti bilo šta iz naoružanja kojim raspolaže neka se javi. Malo bih živnuo, a ako me i uhvate, baš bi me zajebali.