Malo za promjenu

Dakle, prvi zahtjev je bio još 2004. i odnosio se na izdavanje dozvole za istraživanje.

Što je tadašnje vlada i uradila.

Izdala.

Neki kažu da su prvi pregovori počeli još 2001, ali to sad nije bitno.

Onda je ponovo 2006. upućen zahtjev tadašnjoj vladi za dozvolu proširenja prostora istraživanja.

Opet je vlada to uradila.

Izdala.

Pa onda i 2007. ista situacija.

I još jednom ili dvaput isto.

Vlada izdala.

Naravno je da za svako ozbiljnije istraživanje treba uložiti značajna sredstva.

Ne može niko proći lišo.

To košta, pa košta.

Tako je išlo sve do 2012. Valjda je jasno, prema očitom razvoju događanja, da su uslijedili novi zahtjevi i pregovori za nova istraživanja.

Tu nemam kod sebe, a sad mi se ne dade tražiti, podatke o zahtjevima koji su išli prema pretpostaviti je vladi, posebice o tome šta je vlada uradila.

Je li izdala, šta je izdala, zašto i kako.

Imam, ne znam koliko su pouzdane ili ne, nisu mediji, ni tiskani ni elektronski baš za vjerovati im.

Tako da je to šta je i koliko je.

Ali odjednom je krenuo otkup imanja domicilnog stanovništva, na prostorima na kojima se pokazalo da bi valjalo zapasati ozbiljnije, zabiti neku lopatu, od najobičnije do najsavremenije.

Opet pretpostavljam, jer zašto bi inače to neko uradio.

Valja uložiti neke pare, a valja ih i višestruko vratiti.

I eto problema.

I nije bitno kako je tekla neka procedura, je li bilo nekih izdavanja ili nije, ali je bilo pučanstva koje ne razumije progres na polzu države, cjelokupnog stanovništva joj.

Proradili su neki sitni interesi, onaj ne da kuću, neće nigdje da ide, preseljava, neko drugi ne bi da se odrekne svoje djelatnosti, treći opet imaju primjedbu na nešto malo uništavanja životne sredine, trovanja zemljišta, posebice vode, koju nikako ne možeš zatrovati na jednom mjestu a da nisi otišao i po dužini i po širini.

A voda ko duša.

Čista, pitka…

Nije trebalo mnogo da neuko, nerazborito i nestručno pučanstvo krene sa kojekakvim pobunama.

Čak i da za vjerojatno neke pare, odakle mu ne znam, nekog i bez para, ali sa odgovarajućim osobnim interesima, u cijelu priču uvuče i hrpu kojekakvih stručnjaka.

Uglavnom i sve u svemu, trenutačne narodne sluge, koje su na ta radna mjesta došle na prošlim konkursima i koje bi da nekako, kako god i koliko god je moguće ista ta mjesta zadrže i nakon narednih konkursa, plaćene parama iste, možda i mnogobrojnije konkursne komisije, nisu ostale ravnodušne.

Doduše, sve češće, kako se to kaže, ostaju bez teksta.

Ako ga se nekako i domognu, bar ja ne vidim šta će s njim i koliko dugo, kad prođe sve ovo što se računa, posebice Nova godina, čitajući i slušajući medije zaključujem, po ovom poznatom Srbinu i pravoslavcu Julijanu.

Od svega što mi je nejasno, dva su mi pitanja najnejasnija.

Prvo je, ko je zapravo od koga tražio razne dozvole za razne poslove, ko je kome i šta izdao i zašto bi taj koji je izdao, hajde neka bude odobrio, ako pučanstvo koje ne želi nikakve Crvendaće, ozbiljnije krene zaujedati, morao platiti i kakvu štetu istraživačima i namjerenim kopačima.

Drugo je, mislim da mi je ostalo od ranije, pa sad naišlo, zašto je ono Merkelica, za oproštajne posjete i ovim prostorima, izjavila kako zna, kako li, da je Mlađahni čovjek koji drži svoja obećanja.