Melankolija

„Često sam odlazio. I okretao se. I kažu, tada poželiš da se nekad vratiš. I vraćao sam se. Ništa nije bilo isto. Ni pejzaži, ni ljudi, ni ja… Shvatio sam. Ne treba se vraćati. Ono što je bilo lepo, neka zauvek ostane u snovima. Večno će trajati.“

Prošle godine zapis mi je bio zanimljiv, a ove, nekako kao da je pao na potpuno drukčiju podlogu. Na onakvu na kakvoj tek korov može opstati. Kakvu može, ako i to može, obnoviti samo dugoročnije uzgajanje saransaka. Kao da se u tu jednu jedinu godinu, samu za sebe po svemu i svačemu ružnu, natrpalo još i proteklih, skoro dupke punih četrdesettri. Prije koliko sam se prvi put vratio. Sa diplomom faksa, s kojom nisam imao ništa zajedničko, kao što ni danas nemam. Veza je bila samo – počeo sam, jednog dana ću završiti. Ali k’o biva za sve te godine, naivno sam mislio, nešto sam naučio, i još naivnije, pa da se uradi šta se i koliko se može u „zavičaju“ i za njega. Kad bacim oko na razne zapisnike raznih zapisničara, ništa ne vidim. Dobro, deset godina nije puno, ali nije ni malo. Onda opet u grad u kojem sam studirao. Odlazak… Ili je možda i to bio nekakav povratak. Svejedno. Interesantnih sedam godina. Jedna posebno. I posebno u finalizaciji, pokazat će se pogubnog prevratničkog perioda. Zapisnički s puno krivotvorenja. Tokom tih sedam godina često sam se, kako reče citirani pjesnik, okretao. Samo okrećao, osvrćao, bez neke posebne želje, pa ni pomisli o povratku. Sve dok nije proradila „jugovićka“ pamet. Kažem „jugovićka“, ubijeđen da je svugdje na Kugli slična, pa i jednaka. Mene je ova zakačila. I još jedan povratak. A razlog, među drugima, opet naivan. Možda se može nešto učiniti, da ne bude ono, tek varalica nada kontra špurijusa, što bi moglo biti. Koliko smo svi mi, koliko – toliko slični mi i ja bili uspješni, očito je. I opet put pod noge. Doduše malo čupavo, čak i zajebano. I opet razni zapisničari, još razniji zapisnici. Gdje si bio nigdje, šta si radio ništa. Dobro, „neka toga sada tu“. Sam pao, sam se ubio. Okolo, naokolo, zatekoh se evo ovdje gdje se zatekoh. Najduže u jednom cugu. Pune dvadesetčetiri godine. Svašta sam radio, najviše se bavio djecom i mladim talentovanim svijetom. Posredno, manje neposredno pedagoškim radom. Posebice kad nikoga nije bilo briga. Sam svoj majstor, nigdje prispio. Nekoliko puta na ulici bez posla. Na kraju, zapisničari u zapisnicima ni riječi ni o čemu. Vremenom sam i sam sebe uvjerio da sam bio nigdje, da sam uradio ništa. Ako, i ili kad jednom krenem odavde, a da me Onaj gore prije toga ne pozove, osvrnuti se neću njanci jednom. Zaustavit ću se tek kad me On pokupi, negdje usput. Dok stopiram.