Metereopatija

Jednom sam čak imao priliku osobno odgovarati na pitanje, jesu li me nekad bolila leđa.

Jer kao na jednom mi je dijelu bio napukao kičmeni kralježnjak, čudno srastao pa zato.

Tek sam se kasnije sjetio da je moguće, nakon što sam osamdeset četvrte imao bliski susret sa automobilom, koji je bez bilo kakve najave natrčao na mene.

Baš nekoliko dana pred jedno ohoho povoljnog dvanaestodnevnog gostovanje teatra &td po španjolskoj Galiciji.

Tad je eto moglo doći do napuknuća, valjda se me bolila i leđa, ali jedino na šta sam mislio bilo je da mi ne pokvari galiciranje.

I nije.

Možda sad povremeno i to dolazi na naplatu, ali evo pristajem na tu cijenu.

Hoće to, kao i svašta nešto drugo što se u međuvremenu namečilo, posebice kad mijenja vrijeme.

Uz onu sve se plaća – sve se vraća, ali uz moj dodatak i nije mi žao.

A nije mi žao ni što na mene ne djeluje ono posebice kad udari jugo, još nepovoljnije jugozapadni, što reče onaj Šekspir kroz usta Ofelijinog starog, a za Hamleta.

Udaren sam od rođenja, pa i ne primjećujem (ne osjećam).

Malo me još muči pitanje, spada li u metereopatiju svaka posljedica zbog promjene vremena, kroz koje sam, Boga mi i helbet drugih, prošao.

Ali recimo da to nije ni bitno.

To spada li.

U nešto žestoko spada.

I nema generacije koja nije zakačena.

Kao da se sve uvuklo u genetske sisteme, pa ga nema koji ne reagira na južinu.

Što ništa dobro ne obećava.

Čitam neki dan, Onaj Bidon, kako neko ga nazva, uvodi nove kaznene odredbe za ovdašnju neku vlastelu, lokalnog naravno značaja, za šta me lijepo boli…

Ali ne reče ko su ovdašnji sa parama, uzmimo na primjer u toj njegovoj zemlji.

Za pare im ovdje više-manje, koliko-toliko još i znamo.

Ali šta je stiglo i preko Oceana, ne.

Ili je sve skupa samo luda za pučanstvo.

Udara ta južina i na lokalce regionalne provenijencije.

Poodavno, ako je ikada i prestajala.

Ali u proteklih, brat bratu trideset pet, sve žešće i nezgodnije.

I evo je sad na zavidnom nivou.

Još nekako je podnošljivo, još ima neke šanse da ne padne negdje krv, kad južina zakači, uzmimo na primjer od pokojnog Đinđića i onog mu s prozora stranke – mogu da nam popuše, pa sve evo preko množine usmeno obrazovane i informirane po budžacima, do Šešelja, Vučića, sad i ovih mlađih Martinovića, Brnabićki, upetljava se tu i ona biljka Palma, Dačića, opozicionih, kako se to voli reći lidera. Sve se to nekako može izdržati.

Ali velika zajebancija je u najmlađoj generaciji.

A nema veze sa kovidom, koji je još za na ranu poviti.

Ima sa onim proživljenim im roditeljskim i još starije generacije vremenima.

I sa pomenutim genetskim poremećajima.

Jer kako objasniti, kakvu budućnost predviđati u društvu u kojem mali maturanti zvjerski petardama muče i na kraju ubijaju jedno nedužno, bespomoćno, ni krivo ni dužno ni Bogu ni ljudima mače.

Biće sve gadnije, posebice za južine i jugozapadnog.