Mir, mir…

Pa mi je tako u sjećanje došla igra mir mir mir – ti si kriv, ona mala zajebantska, koja se igra s djecom, i ja je iz tog doba pamtim, a na kraju završava škakljanjem i smijehom.

Ako nisam, ograničen kakav sam, pogrešno shvatio, nekako kao da se očekuje prešaltavanje te igre među odrasle, i pojedinačno i posebice kolektivno, među etničke, ili kako se to u zadnje vrijeme s posebnim uživanjem voli reći među nacionalne kolektive.

U čemu naročito uživaju etnički Amerikanci, istrajavajući na uzgoju već uspješno primljenih zasađenih nacionalnih država.

Ostaje samo pitanje kako sve to prešaltati, e da završi škakljanjem i smijehom, završavalo sa ti si kriv, niko nije kriv, svi smo krivi, ili kako li već.

Ali neka sada toga tu.

Šalu, ako mi upali, na stranu.

Elem, o pomirenju naroda (etnosa) je priča.

O pomirenju Srba sa Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima, Albancima, ima li još neko, pa obrnuto i izmiješano, kako se ko s kim svađao.

Jer se valjda prvo moraš posvađati, a da bi se kao mirio.

Tu se još upetljava malkice veći problem.

Prolivena krv i uništeno sve što se uništiti dalo.

Kao i pitanje, kad su se i gdje našli, uzmimo na primjer Šumadinci i Zagorci, koje je to polje, livada, ledina, zemljopis bio, na kojem su se mogli naći i posvađati.

Taj bi zemljopis onda morao poslužiti i pomirenju.

Mislim da se tu nekako opet nađu.

Ja tako nekako to vidim, sjećajući se nekih davnih svađa među porodicama u mom sokaku, uz ponekad i tuču i koji razbijen nos, sve dok se ne bi pojavio rahmetli Alija Kebo i moja stara ako bi joj baš dopizdilo, pa ih sve otjerali u tri lijepe.

Nakon dan-dva sve bi se smirilo i nastavilo po starom, normalnim odnosima.

A opet ovdje nije riječ o tim i takvim svađama.

Sve je nekako drukčije, trenutačno je navodno primirje, a u primirju promijenjena taktika.

Uz skoro pa apsolutno nezanemarivu privagu od internih, grupnih i pojedinačnih sukoba.

Jebenijih na neki način, od pomenutih, jer pomenuti debelo od njih zavise, a o pomirenju može se, po svemu sudeći može se kao o žešćoj utopiji.

Uzmimo sad na primjer, s kim se ja trebam miriti.

Sukob na tzv. etničkoj pripadnosti nikad nisam imao.

Svi moji sačuvaj Bože su izmiješani, da brat brata ne zna.

I snjima se nikad nisam svađao, a ni mirio koliko god da im često idem na ganglije.

Važi i obrnuto.

Svađao sam se i posvađao sa mnogima u toru kojem ne pripadam, ali u koji me bez pitanja baš ti i njima slični, neuspješno pokušavaju ubaciti.

I nema nikakvih šansi za mirenje s njima.

Čak ni sa mrtvima njima.

Ili evo nešto friško, sa ovih prostora.

S kim da se miri, neka bude evo Seka Sablić.

Ne kao vrhunska glumica, kako se to ovdje voli naglasiti iz samo naizgled nikakvih razloga, već kao Čovjek.

Da kojim slučajem ne bi ušla u proces pomirenja sa hablećinom od onog nesretnog, a na tugu ovdašnjeg pučanstva poslanika mu u Skupštini, Atlagića.

Nema šansi.

I dok se god ta zajebancija ne razriješi, dosta glupo zviči priča o bilo kakvom pomirenju među takozvanim etničkim grupama, kojima uglavnom nije jasno zašto su u svađi.