Moglo bi okrenuti na južinu

Godina što ratnih, što poratnih, a i te poratne bile su i na globalnom i na lokalnom planu hladnoratovske.

Posebice na lokalnom, jer su ratne trajale skoro 10 godina duže nego na globalu i jer su se u tom lokalu poratne bile debelo izmiješale.

I koliko je god bilo i gadnih situacija, pa i svega i svačega, nesnalaženjem u datim okolnostima i ružnog, pa i tragičnog, nekako je sve teklo, reklo bi se ka uspiješnosti operacije.

Na kraju, tako će se pokazati, doguralo je do kako ni jedna država, ni jedna partija ne može čovjeku pružiti sreću, već samo on sam sebi.

Ali to čovjeku nije doguralo do glave.

Sve drugo na tržištu bilo mu je zanimljivije, nekako baš slatko upakirano. Namnoženi pakeri, jebi ga, profit je profit, uspijevali su u smišljanju raznih drangulija, šarenila da zamantaš od veselja i u tom zamantavanju, na odgovarajućem buvljaku, uz narafski povoljnu cijenu prodaju veseljacima sve i svašta.

U sveopćem veselju, ko bi obraćao pažnju, ko bi primijetio kako je lokalni hladni rat sve žešći i žešći.

A onda je puk baš bio iznenađen tranzicijom hladnog u oružani rat. Pogubio se, ali s mjerom, dovoljnom za pravilno raspoređivanje i za novo veselje.

I novi hladni rat. Iz jednog u drugi, „kontinuitet koji traje“.

U ovim krajevima, uz prodano – kupljeno, doguralo se do pobjede za vlast puka, pune optimizma i vizionarstva.

Pobjednici su, doduše kao da nisu baš očekivali da će to i biti, naslijedili bogatu infrastrukturu gubitnika, s kojom su se nespretni i pometeni nekako nosili desetak godina, ujadili i Bogu i puku, a onda popustili i prepustili „povratku otpisanih“.

Koji su baš prostorno i revolucionarno krenuli ka novim „radnim pobjedama“. Uz hiljadu degeneka po tuđim leđima, ali i šireći se kao „sok na razmnožavanje“.

Što je sve one po leđima kojih puca li puca, one koji im se nisu pridružili, posebice one koji su im prepustili zabavu, navelo na opetovani pokušaj vraćanja na put blagostanja.

Nije da nije već postalo malo neprijatno ovima koji evo već 11 godina padaju s noga od umora, možda malo i uz dodatak zdravstvenih intervencija prijatelja iz bijelog svijeta.

I nije da im nije pomalo prpa, infrastruktura im je razuđena i prpošna, ali i varljiva kao svaka druga i svačija, prema onoj „mijenjaju se naša čula odmah čim se smijeni straža“.

Sve okreće na mogućnost odlaska. Na mogućnost nečijeg dolaska uz povratak, ali uz prijeteću južinu.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.