Moram opet malo i do Mostara

A proteklih sam pet dana bio u Zagrebu. Nakon dvije godine. Mlađem djetetu mog starijeg djeteta četvrti rođendan, a mom starijem djetetu samo u dan, taman izbori u Rusiji, također rođendan. Na jedan dan, između dva skijaška takmičenja, stiglo bilo i starije dijete mog starijeg djeteta. Iskoristio priliku i da zetu opetovano izrazim sućut, znam nju, znam joj obitelj, iako je sam htio i dobio. Bilo baš lijepo, a moglo je i ljepše da me nije razbijala promjena vremena ili šta li me već razbija. Spavao kod prijatelja u centru i organizirao kratko studijsko putovanje u granicama mogućnosti. Što po nekim starim, što po novijim dragim adresama i prostorima. Otišao do „mojih Srba“, do kojih ova država-kandidat sa predsjednikom na čelu baš i ne drži, osim kad i njoj i njemu nešto zatreba a nema im druge. Popili po dvije dobre šljive, pa na kranjske sa senfom i po jednu ili dvije pivuše – Žuja je zakon. Kod Srba do kojih ova država-kandidat sa rečenim gospodinom na čelu drži nisam svraćao. Njih sam do sada, posebno uz sabahilden in the morning kahvu Njoj nabijao na nos. Kad bi kojim slučajem naišlo pitanje povrata imovine i povratka i šta ti Hrvati čekaju, što nešto ne urade. Kakvi Hrvati, osim ako ne misliš na Srbe. Na onog iz GK SK Zagreb, ili onog iz LSD Hrvatske, ili onog Stanimirovića za koga prije nikad nisam čuo, a čuo sam o svakom i svačemu, ili šta ja znam na koga od Kosoricinih koalicionih partnera. Od sada izgleda neću to moći, osim možda mlađahnog ovdje popularnog Pupovca, kojeg je neko progurao na neko mjesto u nekom od saborskih tijela. Na opće „oduševljenje“ SDPovaca. Sa kojima sam se, usput, na rođendanu kod djeteta malo družio.

Jebiga, evo Nje opet. Prekidi na televizijskoj mreži, kaže nema slike i tona, kao da prigovara, kao da je do mene. Što si dosadna, pa Osmi mart je, bre.

Bio sam posjetiti Biliće. Jurine. Kćer Branku i unuku mu Nataliju. A onda suprugu Jovanku. Kod Branke skoro zaboravljeno zajebavanje uz Natalijinu podršku, a kod Jovanke, uz drugu kavicu kako i priliči. S puno duše provedeno popodne. A Jure je već dugo na Ahiretu, u nekom dijelu Dženeta. Nisam stigao javiti se Mladenu, Branku, Liviju, Žarku, Ćiri i još nekim dragim ljudima. Biće nadam se prilika. Prošetao gradom. „Bilborzi“ Zdravka Čolića glede Osmog ožujka. Krenuo popiti kavicu u „Dubrovniku“. Nisam popio, zabranjeno pušenje. Možete u nekom od malih kafića. Dobro, jebala vas Amerika i Europa i negdašnji Istočni blok. Na Trgu Republike bana Josipa Jelačića naglo zastadoh. Pjeva neki pijevac. Lijepo čujem i melodiju i tekst. „Boj se bije, bije, zastava se vije za slobodu … Sačekam, zbunjen. „Boj se bije, bije, zastava se vije za slobodu ljubavi“.

Nazad vlakom, pa vozom. Iako lijepo piše da ima, ni u jednom ni u drugom nema vagon restorana. Srećom, „znam ja nas, jebo ti nas“, kupih kavu za ponesti i vodu. I sad u rješavanje priče „glić, k’o tić“. Ništa novo. Osim na Javnom, da je neki Srbin učestvovao na nekoj Olimpijadi kao član austrougarskog tima. Aferim.