Foto: Privatna ahrivaProtekla, skoro pa tri mjeseca proveo sam na studijskom putovanju po odjeljenjima vaskularne i kardio hirurgije KCS. Zanimljivo iskustvo. O kojem bih evo ovom prilikom tek da su liječnici negdje vidjeli i mene, a ne samo razlog mog boravka, dok sam negdje bio malo više samo slučaj tog i tog.
I baš u tom periodu dogodila se ta užasna tragedija u školi „Vladislav Ribnikar“. Osnovnoj školi. Jedno dijete pucalo je i ubilo drugu djecu, svoje školske drugove i koliko sam mogao razumjeti svima omiljenog, neka bude, domara. A i sebe, jer je iako ne fizički, onda na sve druge načine za cijeli život.
tom užasu već je svašta rečeno i napisano, osim, ako mi nešto nije promaklo, o tome da ama baš niko nije primijetio nikakvu nagovijest mogućnosti takvog jednog događaja. Negdje je, u obrazovno-vaspitnom sistemu, već odavno nastao neki kurcšlus. Odgovarajući onom u cijelom društvenom sistemu i političkom milijeu.
Moje prvo radno mjesto bilo je radno mjesto profesora u srednjoj školi. Zapravo u dvije plus jedna. U Školi učenika u privredi i Industrijskoj školi, honorarno u Večernjoj upravnoj.
Nije to dugo trajalo, nekih četiri godine, ali bio je to jedan od najljepših i najboljih perioda u mom životu. Prvi ulazak u takozvani moj razred krenuo je sa „vozdra molimdruže“. Odgovorio sam sa vozdra i bite.
Onda je krenulo upoznavanje i prve petice upisane u dnevnik. Reakcije su bile zanimljive, moralo je uslijediti i objašnjenje – ovo je do mene, sad je sve ostalo do vas. Budući da smo prethodno riješili pitanje hoćemo li biti na „vi“ ili na „ti“, jer kako vi meni, tako ću i ja vama, očekivana je bila reakcija – e Đida, zajeba ti nas debelo.
Tako je bilo i u svim drugim razredima, koji kao nisu mili „moji“. A jesu. Imao sam mnogo učenika u tih četiri godine i skoro da sam svakog poznavao „u glavu“.
Znao sam gdje žive, imaju li sestara i braće, kakva im je materijalna situacija, ko su „vozari“ a ko „domaći“, ko je pobjegao od kuće, kako bi upisao školu i kako se snalazi, kome treba završena škola kako bi potpisao profesionalni ugovor sa „Veležom“, ko hoće da „ukrade“ jednu godinu da bi ranije na fakultet, da dalje ne nabrajam.
Uz njihovu saglasnost znao sam zapaliti cigaretu na času i pijuckati kafu koja bi se „nekim čudom“ našla na stolu. Znalo je biti i kojekakvih „ispada“, ali smo to elegantno rješavali. Ne sjećam se da smo imali poseban pedagoško-psihološki tim, miliciju da ne pominjem. Zafeštali smo baš lijepo na njihovu pedesetogodišnjicu mature.
Tad mi je Davor Brković ispričao zanimljivu priču – znaš li ti, Đida, da meni stara nije vjerovala kad sam joj rekao da na tvoj prvi čas zorom ne moram stići na vrijeme, da je samo važno da stignem prije kraja, usput svratim kod Danice ili Romantike i prije zvona donesem kafu. Ni ja nisam o tome ništa znao.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
