Mučnina

Meni je sve to malo čudno, ali hajde neka je i tako, pa je taj dio priče razriješen. Koliko god ja mislio da će biti da je obrnuto. Jer mi ipak ostaje stalno pitanje na koju, čiju, kakvu itd. „sliku i priliku“ je stvorio sve ostalo, posebice sve druge vrste i pripadnike im. Koje uzorke je koristio za, kako su nam danas poznati, pčele, mrave, komarce, ribe, krokodile, slonove, nilske konje, nosoroge, slonove, lavove, zmije, guštere, pauke, da ne dužim, najzanimljivije mi vukove, gavranove i crne pantere. Kao što mi visi pitanje kako je, po kojem kriteriju, ako je On, sve njih uključujući i čovjeka razvrstao u više i niže. Ili, kako smo to „MI“ sigurni da Stvoritelj nije „slika i prilika“ neke od tih vrsta. Koje se ne organiziraju, koliko je trenutačno poznato, u religijske institucije, nevladine organizacije, koje se krve oko profita i moći.

Prije tri – četiri dana na nož sam se s NJim posvađao, jeb’o sam mu i od tave držak.

Krajem marta, početkom aprila, tu negdje, Manja se počela čudno ponašati. Vidjelo se da joj nije dobro. Uz sva nastojanja, liječničke intervencije bila je sve slabija i slabija. Prestala je sama jesti, pa piti vodu, sklanjala se i osamljivala, povremeno smo je uspijevali izvuči, nagovoriti na druženje, ponekad se sama nekako pridruživala na razmjenu izjava ljubavi, hranili smo je kašičicom, i vodu je na isti način pila, ponekad uz malo „prisile“, bila je na raznim terapijama… Džaba. Proteklih petnaestak dana kopnila nam je pred očima, sve slabija i slabija. Vidjelo se, povremeno bi se tako i oglasila, da joj nije dobro, da je sve lošije i lošije. Teško je hodala, s mukom, i baš u evo proteklih pet – šest dana sve se češće dovlačila do nas na druženje i maženje. U utorak, oko podne, jedva je dogurala do mene i mimo običaja nekako se popela na stol do pripremljene joj čaše vode. Nije pila, samo je nemoćno držala glavu uz. Gledala je u mene okicama u kojima više nije bilo ni trunku sjaja. Tad sam krenuo na Stvoritelja. Vrhovnog, koji navodno odlučuje o svemu i svačemu. Jeb’o sam mu sve po spisku, zbog iživljavanja na nevinom, bezgrješnom, nježnom dobricom. Koja mu ništa i nizašta nije bila kriva. U utorak, dvadesetšestog, vratili smo se predveče sa terapije, još jednog pokušaja da se bar malo izvuče. Nije mogla ni makar s mukom hodati. Obično bi nakon „prisilnog“ hranjenja kašičicom jedva dočekala da napusti „ratno područje“, ali to veče samo je ostala ležati. Pustili smo je da leži, da po svom običaju, mačka je, sama odluči šta će i kad. Uspjela se malo pomjeriti na pogodnije joj mjesto. Nekoliko puta je tiho zajaukala, diskretno da nas ne bi uznemirila. Na milovanja je uzvračala samo pogledom bespomoćnosti. Ujutro, u srijedu, između tri i četiri, tiho se premjestila ispod kreveta, na kojem je inače s nama spavala. Čuli smo još jedan malo glasniji jauk, a onda se smirila. U srijedu, prijepodne, dozivao sam je, pokušavao isprovocirati i nagovoriti da se pojavi. Bezuspješno. Već je bila „otišla“.

Opet sam Mu uputio ono što ga sljeduje. Manju nije stvorio „na svoju sliku i priliku“. Ako ga ikako ima. A ako ga i ima nije ono u šta nas ubjeđuju službenici u religijskim institucijama. Ili jeste, samo se još ne zna ko je koga stvorio „na svoju sliku i priliku“. On ljudsku vrstu, ili ona njega.