Naš narod

A opet ovo s narodom, makar meni ovakvom kakav sam crn koliko jesam, ni kratkoročno ni dugoročno ne obećava ništa dobro, nikakvo „svjetlo na kraju tunela“ ja tu, koliko se god trudio ne mogu vidjeti, vidim samo tunel kao ćorsokak, sa najcrnjim mrakom na kraju i u tom mraku opću makljažu. Neizlječiva me glupost i dalje drži privrženog ideji o „pravnoj i ekonomskoj jednakosti ljudi“, nije mi još mnogo ostalo, izdržat ću, pa makar mi neizdržljivo bubnjao u glavi život utemeljen na isključivo „interesu i gruboj sili“, koje utemeljenje se sve više obnavlja i ojačava. Možda griješim dušu, ali mi uglavnom nije žao ni ljudi ni naroda, glede njihove „svijetle perspektive“.

Ko je zapravo „naš“ narod, ko su zapravo „naši“ ljudi. Ovih dana slušao sam, mora da je bio neki od onih Dana, priče o filantropiji. Kojih sam se u ovih mnogo desetljeća debelo naslušao. Kao i o poznatim filantropima. Ima toga u svim kategorijama, klasama, kastama itsl. unutar sedam ili koliko li milijardi stanovnika ljudske vrste na Kugli. Najveći broj je anonimaca i oni i ostaju samo kao broj. Što im onda mijenja ime u naivaca. Poznati filantropi, sa imenom i prezimenom, uglavnom su, rekao bi neki dobronamjernik jebi ga to je realnost, među onima koji ne znaju kuda i u šta udaraju bogatstvom kojim raspolažu. A ne znaju kuda i u šta udaraju ni od divljenja im veselih anonimaca. Kojima kao i ostalom puku prvo maznu dobre pare, na njihovim leđima zarade, a onda odvoje mrvice u humanitarne svrhe. Male su, nikakve šanse, samo su abortusi spontani, da mase naprasno progledaju i otjeraju sve u tri lijepe… Svi ti filantropi su „naši ljudi“. Ima među tim „našim ljudima“, u „našim narodima“ i onih koji su sve od sebe dali u pronalaženje svega i svačega što bi moglo život učiniti kvalitetnijim. Njih „naši ljudi“ zaduženi za tu vrstu posla zdušno svrstavaju među „naše“. One druge „naše“, koji prvom prilikom svako dobro učine profitabilnim, kako bi mogli biti i filantropi, ne pominje se često kao „naše“, osim eto kad se malo isfilantropiraju. „Naši“ nisu nikad, ili malo kad su, makar javno i uz simpatije, kriminalci, mafijaši, narko-bosovi i dileri, ugrađivači u kojekakva  investiranja love poreznika, vlasnici pomoćnih firmi diljem svijeta, perači para, ne prozora, iako se desi, na neprovjereno da se poneki prošverca i u filantrope. „Naši“ nikad nisu ni sitni kriminalci, džeparoši, makroi, nasilnici, porodične i druge siledžije, svima njima slična sorta. Podijeljeno „naši“ političari su, estradni „umjetnici“, vlasnici medija, rialitičari, žutotiskači itt,  nekad uz dobar marketing i nepodijeljeno. „Naši“ su i razni borci za demokratiju i ljudska prava, borci protiv svega i svačega različitim savjetovanjima, seminarima, protestima, konferencijama i izjavama za medije, pokretači projekata za dobrobit ljudi i naroda, plaćeni sredstvima često sumnjivog porijekla, čime se nemaju vremena baviti.

Ko su zapravo „naši“. Narodi i ljudi. Ili narodni ljudi. Jesu li i Tesla i npr. Šarić.