Prošle sam srijede, evo danas osam dana, odlučio otkačiti u pravi pravcati odmor. Vezan malo i rokovima „sjevernjaka“ zaprašiti u Mostar i ispratiti ih prema šarafu, pa na moje more, u Gradac. U četvrtak, razvalila me promjena vremena, kanio se do popodne, pa odložio za petak. A onda, još daleko od sebe, krenuo. Prostorno.
Nisam ni izašao iz Beograda, prokužih, hvala dragom Allahu, da je iscurio glicerin iz kočnice, da je ušao zrak i da samo malo hvata na prednjem desnom točku. Ne bih se ni vratio ni zaustavio nema para. Produžih. Kočit ću brzinom. Na graničnom prijelazu Šepak, jebala ih granica, zatražiše mi zeleni karton, koji sam naravno zaboravio. Uz malo moga foliranja, jer k’o biva moram se vratiti, i više graničarskog, ima ko može to srediti, maznuše mi sedamdeset KaeMova za sedam dana boravka. Produžih. Negdje iza Han Pijeska, brzina ograničena kočnicom, zaustavi me policija. Ko biva pretjerao sam. Opet jeftini folovi i četrdeset KaeMova.
Baš fino puče za odmor planirana lova. Ali stigoh u Mostar, do „Radobolje“ u bobu. Ekipa nije stigla ni piće naručiti. Pa do nekog doba. Za tih nekoliko sati, javili se i Milojevićima u Sremsku, samo da znaju, k’o rukom odnesen nesta svim i svačim nakupljen umor. A onda svak na svoju. Do prve prilike. Subotu i nedelju kod stričeka i Mikija (Miralem Kolečić), pa do majstora radi kočnice, sedamdeset KaeMova. Definitivno puče fond za odmor. Srećom ima „crvena pomoć“ – striček, Miki, moja ova djeca, gostitelji, Bruno… Ostalo vrijeme „poteci lezi, poteci sjedi“.
U ponedjeljak, opet prostorno krenuh prema jugu. Na granici, važi komentar kao i za Šepak, pred Metkovićem, treba i za Croatiu zeleni papir, jer je onaj samo za BiH. Lijepa vožnja, prosto odmara, putem kojim sam nebrojeno puta proštraftao. Mogao bih i zavezanih očiju. Ali svako dobro ima svoje dobro.
U utorak ujutro, ima nekoliko mogućnosti – autobusom i vlakom, odlučih se za Centrotrans. I ne pogriješih. Vozački tandem snova. Ismir i Riad. Neupućen, kupih kartu u jednom smjeru do Gradaca. Sa vozačima ustaljena konverzacija. I More. Da, sa M. Banjaranje na mojoj plaži, kava u mom kafiću i rakija i kava kod Viskića. Pa opet istim redom. Do šestice. Kad će me pokupiti Ismir i Riad. Nemam kartu za nazad, pa ću u autobusu. Ekipa snova samo što mi ne prebra familiju i namlati me. Što u Mostaru nisam kupio povratnu, ovako sam zijanio deset škuda. A to je bolje popit. Rekoh neću više majke mi. Ko sutra vozi. Mi. Vidimo se onda u desetku. U srijedu povratna. Stvarno desetka ušteda. I službeno mjesto, odmah „do glumaca“. I zez sa Ismirom i Riadom, u okvirima do tada meni neviđene uljudnosti. Vrijeme hladnjikavo, more fredo, viskizepam kod Vlašića, i sočivica pred put. Između toga dva kupanja pa kud puklo da puklo.U povratku, kao i prethodni dan, autobus kasni pola sata iz Makarske. Tamo gužva. Prvi dan Mala Gospa, drugi nešto drugo. Rekoh to vi namjerno, da me obradujete kad vas ugledam. Tandem uglas – pa ja.
Danas je već četvrtak. Deveti devetog. Bajram. Nazvah Atifa u Beograd i Nuska u Sarajevo. Sutra ću još malo do Gradaca, u subotu kod Nuska na bajramski doručak, a kod Atifa na bajramski ručak. Makar platio kaznu za brzu vožnju. Sad mi kočnica radi.
Mogao bih ovako doživotno. Ne bacajući oko ni na ekran, ni na tiskano. Nemam pojma šta se događa, osim ovog što se događa. Što i vama želimo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
