Ne mrem bilivit…

Možda je moglo, kako je to znao reci moj drug Fljuf, jedan od najboljih majstora scene ikad, laka mu zemlja.

Kad bi bio malo pri kahvi, zavikao bi – Kaj si ti normAlan, hoćeš se borit z menom.

A opet svejedno je.

Prvo me je nešto sinoć potjeralo zavaliti se u krpe oko jedan i po.

Rano, rano.

Onda me je, rekao bih to isto nešto jutros nagovorilo da ustanem, ono nekako grebuće kašljući.

Uz, nadam se onu ludačku temperaturu, od nešto malo više od 37 digriseva.

Rekoh haj’ nije ništa, sjedaj za spravu.

Sve uz onu od bešike do motike vazda isto.

Tu ništa ne pomaže.

Kaj bu – bu.

Valjda ću dobaciti do jubilarnih 900 mjeseci, pa onda do rješavanja svih dugova, a potom, bio bi red bar tri godine međunarodnoh penzionerskog balahanja.

Padoh po kahvici, zapalih, povukoh dva tri dobra dima, ne kašljem, sad za sad može.

Izabrah samo dvije neke priredbe.

Prva je bila ona od neki dan na Kosovu, Kurti pokazivao mišiće, šaljući Boga mi dobro opremljene oružane formacije, ne bi li nekako pokupili malo švercera robom široke potrošnje, posebno one u apotekama.

Uz umalo jednog poginulog, kojeg bi onda proglasilo kolateralnom štetom.

Na šta je ovdašnji Mlađahni odmah odgovorio stavljanjem u pripravnost svih raspoloživih oruđa i oružja.

Među kojima je najviše onih, koja se mogu efikasno upotrijebiti protiv žešćih protesta i demonstracija, s mirisom prevrata.

Ne bih rekao da je morao prebaciti i onaj dio sa Sajma.

Ali mu je sva ta zbrka poremetila, kao jednom od boraca za ono Virovitica – Karlobag, ili kako li već, kao takvom i nasljedniku svega što je ostalo od Jugoslavije, odlazak na Jozin grob, makar i sa kaktusom.

Brzom brzinom krenuli su eksperti analitičari, svodeći sve i objašnjavajući pučanstvu kako je to Kurtijeva priprema za izbore.

Ne čuh nikog ko bi koju prozborio, pridodajući i sastanak u Raškoj, pripreme za ovdašnje izbore.

Helenejse.

Otprilike vremenski tu negdje, na zemljopisu susjednog komšiluka, u BiH-u, na kojem su moguće daleko veće zajebancije, stigao neki bijelac, kako bi s plemenima, a preko poglavica im razgovarao na temu šta ćemo i kako ćemo.

Poglavice su se uglavnom kurčile, iako ne bih rekao da baš znaju letjeti.

Dobro, ne bih rekao da je to radio i nekad pripadnik „naših najboljih mladih kadrova“ Čović.

On je ko i svaki Latin plivao između kapi, puštajući drugu dvojicu, navodno u sukobu, da mu najveći dio komada od njegovih interesa padne u krilo.

Kako god, neko je prijetio, a i radio na samostalnosti, malo tiše na otcjepljenju i proheftavanju Srpskom svijetu.

Bijelac, naivan i neupućen, nije skonto da bi valjalo popričati sa državnim dužnosnicima.

Zna čovjek znanje.

Zna da su poglavice multimilioneri, da tu i šire ima nekih para, oružja, materijala za trgovinu i svega nečega.

Iako, kad bolje razmislim, neko mu je morao dohaberiti da ima i drugih odmetnutih saplemenika, ali i onih koji sa plemenima nemaju nikakve veze, osim što su neki Bošnjaci, Hrvati, Srbi i razni drugi, kojima za to živo puca ono što u takvim situacijama inače puca.

Da su mirni i smireni ko ekspres lonac, sa poremećenim odnosom zapremine, pritiska i temperature. Hu, jebo te, kad rekoh i temperature, odoh provjeriti šta je s mojom.