Ne znam đe udaram

Vremenom sam mislio da saznajem, a sad, kad se pomalo spremam za napuštanje, za odlazak, imam neki gadan osjećaj da znak manje nego kad nisam imao pojma. Posebice o sitnijim joj dijelovima, a Boga mi i o krupnijim od nje. Jer sam evo dogurao do pojmova koje, bar mi se tako čini, samo ja drukčije razumijevam.

Do otadžbine, domovine, dedovine, postojbine, babovine, očevine, domaje, obitelji, familije, porodice, ognjište da ne pominjem. Gdje god da sam začačkao ispada da su to sve, ili skoro sve sinonimi. Što se meni nikako ne čini.

Krenuo sam od sokaka, koji se kad sam se pojavio zvao Rudanova ulica. Tu sam se, baš u stanu, valjda je to mjesto stanovanja, pojavio. To bi mi k’o trebala biti otadžbina. Mjesto predaka, očeva. Kad sam krenuo širiti, preko komšiluka, pa grada, pa državice, pa države, da ne pretjerujem do Kugle i svega izvan nje, nekako mi je sve to polako postajalo ta otadžbina. Kad bih krenuo u suprotnom smijeru, počeo sitniti, sve što sam više usitnjavao, sve mi je bilo manje otadžbina.

Proradilo mi je nešto, neki pamrav na mozgu, što me je tjeralo na zapitanost, glede priča o porijeklu i Kugle i vrste, koje su sve same teorije, ništa konkretno i jasno, đe mi je otadžbina. Otkid i mi, otkud i ta otadžbina. I na kraju, ko nam je zapravo prvi i pravi otac. Onda sam se baš uvalio u problem. Čuj sinonimi. Ako je otadžbina „mjesto“ porijekla otaca, onda je domovina, neka bude u ovom slučaju i domaja, mjesto gdje ti je dom, gdje si udomljen, gdje trenutačno nekako preživljavaš, opstaješ, mjesto dosta promjenljivo.

Tako sam naveden da skontam kako obitelj nije tu neki sinonim svakako, iako bi se mogao prošvercati, jer je obitelj vezana uglavnom i za one s kojima obitavaš, u domu ako ga imaš.

A nije joj sinonim porodica, jer se tu valjda radi o rodbini, o nekoj kao krvnoj vezi, o čemu li. Familija pogotovo, jer su tu i ovi iz krvne veze, a sa kojima smo se nekako orodili, hoće reći imamo zajednički porod, rod koji nas povezuje. Ognjište se u svemu sasvim slučajno, ako slučaja ima, pojavilo.

K’o biva to je mjesto okupljanja, može biti irodbine, može i familije, obitelli, a nekad i šire. Ono me je, to ognjište, malo zbunilo, jer smo i prvo vrijeme imali šporete, a kasnije i centralno grijanje, dobro neko je imao i ognjište, onako kako ga ja vidim.

U jednom trenutku sam se zapitao do kojeg se kata ili sprata računa ognjište, a od kojeg ne. Sad u cijeloj toj svojoj zbrci, uz to sam u dobroj mjeri mizantrop, ne autošovinista, to ne znam ni šta znači iako ponekad i sam sebe ne trpim, pa i mrzim, uračunavajući da ipak, iako nemam nešto što bi bio dom, ali imam obitavalište, nikako ne mogu skontati gdje da smjestim otadžbinu.

Možda trebam sačekati još malo, pa kad napokon napustim i Kuglu i sve na njoj, izdaleka i ugledam nešto što je to. Inshallah.