Nekad, nešto…

Pa ko nekako uspije proći bez većih posljedica – aferim. I kako krene od po jutru se dan poznaje, nema šansi da ga nešto promijeni, da ga neki konac ukrasi.

Tako mi je nekako krenula, među tim danima i srijeda.

Obavih sve jutarnje obligacije, nekako se spakirah, provjerih kesu sa svakakvim papirićima glede zdravlja mi, poćerah i dvije kese, jednu za kontejner, jednu za pored i krenuh namjeren obaviti odlagane posjete zdravstvenicima.

Nisam ni pola puta do prevoza, ne ide pa ne ide. Vratih se u Limbo. Već popriličan broj zauzeo pozicije, ali za čudo moj omiljeni stol slobodan. Hajde, rekoh, bar nešto. Joki poljubac, smjestih se da valja, a ona odmah kavu i kilo leda sa malo vode.

Rasporedih na stolu sve kako treba, naočale sam ranije nabacio za prikriti i radi prijatelja i radi dušmana stvarno mi stanje i raspoloženje, zapalih i krenuh gutljaj kave, gutljaj kave, pa dim. Sklopih oči i isključih se.

Odlutah ni u šta. Oči otvaram samo da ne bih promašio šalicu, čašu ili pepeljaru.

Kod jednog takvog pregleda situacije, za stolom do mog ugledah djevojku, mladu ženu, ne odredih godine i samo što sam krenuo ponovo sklopiti oči, skriveno iza naočala nastavih gledati njeno ritualno raspoređivanje rekvizite na stolu. Pakovanje duhana, pakovanje papirića i filtera, upaljač, stiže i produžen sa malo mlijeka.

Sve lagano, a onda i dalje opušteno i uhodano, odmjeravanje potrebne količine duhana, raspoređivanje u odnosu na ubačen filter u papir, motanje s pažnjom i užitkom i dalje sve po svom terku i po istilahu.

Što me nagovori obratiti pažnju i na sve ostalo, od glave do pete. Kad bih nekako mogao, ne bih trepnuo, upisao bih je u svojtu. Zatvorih oči, da je ni tako ne ometam, ali možda više da prevrtim traku u vrijeme kad je Bog hodao zemljom, na lokacije i svojtu mi razbacanu od Australije do Kanade.

Skoro pa zaboravih na sve i sva što me handri i što valja nekako rješavati ili bar ublažiti. Dopih kavu i krenuh. Upitah Joku do koliko je na poslu, rekoh da ću svratiti da sve podmirim i da mi uračuna i kafu za susjednim stolom.

Malo me je čudno pogledala, pa sam joj morao ukratko sve razloge navesti. Skontala je, a ja krenuh siguran da će mi kako god bilo da bilo dan biti dobar. Ništa ga nije moglo pokvariti. Na sve sam imao odgovor – ma jebite se.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.