Nemoć

One sa navodno različitim samododijeljenim predznakom jer se zakonito privlače, a one sa međusobno naljepljenim minus etiketama, jer im je isti taj jebeni minus. Ili plus, nema neke osobite razlike. Ja svakih malo malo viknem – Manja, gdje si. Ni mukaet. Zna da znam gdje je. Onda odnekud neki glas o krucijalnom problemu, ja na neviđeno jebi mater i ti i Kosovo, ostavite taj narod više na miru, dogovorite oko love koju hoćete podijeliti, pa da ljudi počnu gledati kako će i od čega koliko toliko normalno živjeti. Manja, gdje si. Obično na ovo ona od nekud izbije, tiho, nečujno, a ja se kao iznenadim. Sad ništa. Ima skoro mjesec kako joj nešto sa zdravljem ne štima. Jedan veterinar jedno, drugi veterinar drugo, treći treće. Ne znam kud da ovarišem. A globa, sačuvaj Bože. Ali nema tih para… Bar da znam bolje njen jezik, da je pitam za muku, ali ne znam. Ni ona ne zna reći, kao što zna lijepo kad je riječ o klopi, vodi, ili čišćenju zahoda. Samo me do bola čudno gleda. Dok ja ne znam kako joj pomoći.

Na onoj stanici školovan kadar. Brnabićeva i onaj mali Đurić. Izvještilo se to u tri lijepe. Onaj kod građana zaposleni ministar policajac, baš taj, kojeg od milja zovu Slina, u odnosu na njih ko dojenče. Još je mrtva trka sa Martinovićem, Gojkovićevom i možda njih par. Čujem kako ekranu vičem, ma jedi govedinu.

Sa one stanice, „neki“ Nenad Popović, kvalitetno potkovan, kenja li ga kenja. O Rusiji i Srbiji, o vječitom bratstvu ruskog i srpskog naroda, da mi je znati kad li je bilo to i masovno upoznavanje, o zajedničkom učešću u pobjedonosnoj borbi, što bi rekao veseli Drašković „protivu“ nacizma i fašizma, na čelu sa eNDeHazijom, kojoj je pravna nasljednica današnja Hrvatska. Sa akcentom na dva kod Srba antifašistička pokreta, bez obzira na ideološke razlike. Aferim, mamlaze. I tebi i istorijskim udžbenicima koje čitaš i autorima im. S njim u mimohodu, mlađahni Vesić, apetitli za degenek, kao malo amortizira, nešto o reviziji povijesti, o tome kako se zna ko je bio na strani pobjednika. Hoćeš li, Manjice, ili da primjenjujem porodično nasilje. Mora se nešto žvaknuti. Neko na ekranu pomenu nekakvu opoziciju, pojma nemam glede čega. Čuj opoziciju. Ja kao da sam prespavao od birvaktilnog 18. januarskog sječnja ’93, od skupa na temu „Demokratska opozicija u Srbiji“. Hej, od tad i na tu temu. Ni tad ni sad je ni od korova. Samo gola akcija i reakcija, pristojno unovčena. Ma jebite se lagano, pa rastite. Manja, ako se ne pojaviš zna se… Ustadoh, do kreveta. Ispomijerah potkrevetne ladice i nekako prisilih zvijer na predaju. Primjena sile, uz gutanje knedli. Haj’mo ljubavi, spremna klopa, sve lijepo propasirano. Namjestih je nekako na pripremljen prostor i uz blagi otpor – pola jede, pola razbacuje, valjda joj se ne sviđa žličica, domaća je mačka, možda bi rađe kašičicu, pojede taman koliko joj održava snagu do novih veterinara. Dok ona tako dolazi malo k sebi, ja još za svaki slučaj prebrah familiju i slobodi medija i slobodi politike…