Nešto veselo

O svemu i svačemu privatnom i veselom u tom privatnom, a onda kaže, stari, ovi tvoji tekstovi, svi nešto crni, mračni, daj nešto veselo, sjeti se nečeg, ako ništa onda onog što je bilo davno.

Rekoh, hajde probat ću. I krenem. Što traženjem u ovom životu, što prebiranjem po bivšem. Ima toga, a i bilo ga je na pasja preskakala.

Svejedno, nije trebalo dugo čekati. Osjetih u jednom trenutku, kako mi onaj dio mozga koji je, ako je i on ikada bio, zdrav, polako stiže do tačke ključanja.

Kako naiđe to nešto veselo, odmah mu se upetlja i neveselo.

Godine, šta li, a s tim šta je god i tersluk i tabijatluk na žešćoj uzlaznoj putanji.

Sjetih se, recimo, izvedbe Buzdovana u Zadru, animiranja publike Kalelargom, Ćozinog, igrao je Domu, uskakanja u krilo i zagrljaj milicioneru ispred Skoblarovog kafića uz – ne daj me, hoće da me jebu.

I milicionerove zaprepaštene face.

Sjetih se kako se tokom izvedbe pola gledališta zacenulo od smijeha, a da su jednu gospođu morali i skoro pa iznijeti vani i dati joj malo vode i šećera, nebi li došla k sebi.

Ali se onda sjetih i dolaska u Šibenik, nakon gostovanja u Austriji, gdje li, na dogovoreno učešće u noćnom programu JFDa, iznenađenja domaćina, jer predstava je otkazana, bila su dvojica od „naših najboljih mostarskih omladinskih kadrova“, kažu iz tehničkih razloga.

Rekoh Dragi Putnikoviću, valjda smo mi taj „tehnički razlog“.

I tako krenuše nadirati sjećanja, kako naiđe veselo, tako ga poklopi ono neveselo. Za popizditi.

Naravno, odustadoh.

Okrenuh na ovaj život.

Odmah izabrah veselje.

Predizborna natezanja a glede izbora. Mediji i pravila igre. U dvije kolone – jedna uz, jedna bez prisustva predstavnika iz UE.

Mene uveseljavaju mediji. Odnosno zahtjevi koji se na njih odnose.

Posebice na javne servise, ali i na privatne sa nacionalnom frekvencijom.

Jer su javni vlasništvo svih građana, a privatni jer koriste frekvencije, koje su u vlasništvu svih građana. Ima nešto i o REMu.

Šta ima ovdje sad veselo. Sve je jasno kao jasan dan.

Svi moraju imati programe, koji su u interesu svih građana.

Ali odjednom se tu u rečene dvije kolone pojavi rupa, jer se priča završava na ujednačavanju partijskih (stranačkih) zastupljenosti u informativnih programa.

Odjednom se, dakle, svi građani svedoše na organizacije koje se biju za vlast.

Nepovezanih nema pa nema. Svi su drugovi članovi.

One koji nisu, mogu se jebat.

Koliko god da su, Bože mi oprosti, Ustavom izjednačeni u svim pravima.

Pa i pravom na istinu o svemu i svačemu što ih se tiče, a sve ih se u društvu u kojem su tiče.

K’o biva, „neka toga sada tu“.

Da bar neko pomenu oslibađanje drugog programa Javnog, od zloupotrebe prenosima skupštinskih zasjedanja, kojima se komotno mogu baviti informativni programi, drugi da se vrati obrazovnom, sportskom itsl.

I to je „neka toga sada tu“. Ima toga još, hoće to baš tako.

Pa kako čovjek da na sve ne gleda kao na veselje, na radost širokih radnih masa.

Ima u veselju još helbet sadržaja.

Mene je, uzmimo na primjer, uveselila voditeljka sarajevskog studija nezavisne N1, dobro nije s nacionalnom frekvencijom, ali svejedno, prilogom o događanjima na Kubi. U koja se, kao i u sva druga, uračunavajući i sport, žene (muškarce) svi razumiju. Sve skupa, dovoljno je veselja od mene.