Ni korak do…

Poslije tog rata, nadoknada šta li, počinjalo se i duvaniti dosta rano. Različiti razlozi. Neko jer je ostao željan, a neko, naročito mlađarija ne bi li djelovala starije, ili kako se obično misli ozbiljnije. Nisam bio ni u jednoj sličnoj grupi. Kategorički sam odbijao. U kako se to kaže periodu adolescencije odolio sam svim generacijskim pritiscima – ne smiješ, ne smijem, kukavica, kukavica, peder, peder, pizda, pizda… I još svašta. A onda, iz čista mira, iz dosade, na desetosatnoj autobusnoj relaciji Mostar – Zagreb, neko greškom u moj džep ubacio mali bijeli Beograd, spržih punu kutiju. Pa pomalo, pomalo dogurah do ohoho. K’o biva trač, kava i cigara ne idu odvojeno nikako. Kao ni Belot ili Preferans i cigara. Kao ni svu noćbirtija i cigara. Kao još svašta i cigara. Izgovor je često bila i nervoza, zbogradi kojekakvog stresanja. Znao sam ja da to nije baš zdravo, znam i sada, ali prevladava, čak i kad pretjeram, dok pržim k’o Danac, ili recimo Austrijanac, uživancija kad pribalambam i zapalim. Kao nekom duboko disanje na devetsto metara iznad mora.

Često sam i svugdje putovao. Obišao pristojan dio globusa. I u to neko vrijeme nisam se radovao putovanjima na „Istok“. Jer sam tamo poslije ručka morao napuštati restoran e da bih kurenjem zasladio. Ili sam dugo morao tražiti pristojan kafiću kojem nije pisalo fajčit zakazane. Onda se evo, rušenjem Berlinskog zida potpuno i u svakom pogledu izmiješao „Istok“ sa „Zapadom“. Sve je otišlo u tri lijepe i sretnije budućnosti, osim zabrana i drugih totalitarija. A za dobrobit širokih narodnih masa. E da ne bi riknule od kojekakvih karcinoma, od srčane, ko ga ima i od moždane kapi i sličnih krvotočina. Od usputno zarađene sepse ili upale pluća, od infarkta zbog za nekoliko mjeseci zakazane operacije, ili kakvog – imamo termin dvadesetog novembra a u januaru, kao da je u pitanju plastika nosa iz estetskih razloga, manji je problem. Humanost, brižnost, stručnost, rječju profesionalnost zdravstvenika da ne pominjem. Za izuzetke mogu samo reći, kako je to skontala jedna moja poznanica – chaque im honneur.

Nisam protivnik kampanja kojima se nagovara pučanstvo da bar smanji broj cigareta. Dapače, ili što kažu brezbeli da je naravno. Nisam protivnik, ako je tačno što kažu da je tačno, da skoče cijene duhanu enormno. Ako treba da se prestane sa uzgojem duhana osim u medicinske svrhe, ne branim. Ali sam protivnik svakakvih zabrana koje prodiru u slobodu i privatnost. Protivnik sam zajebavanja povećanjem akciza za deset dinara. Protivnik sam svega što su do sada smislili razni zdravstveni ministri, osim eventualne ostavke koja im na pamet ne pada ni u ozbiljnijim slučajevima. Mora da im je minut pristojno plaćen.

A naročito sam protivnik „inicijative pokretanja“ hajki, poput najnovije u skladu sa demokratskim dostignućima – duvanski dim je serijski ubica, vi ste na redu, šta ćete uraditi. Jer ako se još doda i komandna odgovornost, bogami…