Ni mukaet

I ništa.

Nije mi jasno, kretenu, uvijek ista pamet, šta sam ja to zapravo čekao da čujem.

Ranije, nekada, prvo je bilo srušiti i kako Miloševića.

To je bila i strategija i taktika i svašta valjda još, ali ne i šta nakon toga i kako.

Ili je bilo ali ja, možda samo ja nisam za to znao.

Što je vrlo moguće, glede ugla iz kojeg sam to gledao.

Možda ne još mrtvog, ubijenog, ali svakako izmučenog, iznurenog, bolje iscrpljenog trudom i domaćih i bjelosvjetskih boraca za demokratiju i bolje sutra ili prekosutra.

Onda je kao srušen Milošević, ali samo Milošević personalno, dobro i supruga mu, pa su se otvorili prostori svim mogućim reflektorima, koji su odmah osvijetlili svijetlu budućnost.

Uz već osposobljenu i spremnu infrastrukturu, kako se to voli reći sve ljudske resurse.

Krenulo je revolucionarno nastavljanje razvoja svega do tada urađenog.

Ista meta, isto odstojanje, što bi rekao jedan papagaj iz preddrugosvjetskoratnog jednog mostarskog kupleraja, a na privatnoj večeri kod bivšeg dakle vlasnika, upriličenoj za nekad klijentelu koja je došla sa suprugama – stara gospoda, nove kurve.

Elem, tad je još figurirala podjela na dvije Srbije, u kojoj se uglavnom govorilo o Drugoj, od koje se očekuje.

Pa se doguralo do evo sad, sebet mene, do podjele koju gore pomenuh.

Koja po svemu sudeći tačno zna šta radi, ko god da komanduje stožerom, ili možda ko god da koanduje i Vučićem i stožerom mu.

I tako čekajući da kao nešto čujem, naslušao sam se iste priče, sad o Avganistanu i tom tamo nesretnom narodu, kojeg maltretiraju dojučerašnji teroristi Talibani, a na šta su se nakeljili, drugi im, još nerehabilitirani, takve su potrebe, ISISovci.

Pa će još uvijek dežurni branitelji i razvijači demokratije i zaštitnici ljudskih prava Ameri morati nešto poduzeti.

Ne može to tako, još i da njihovi ginu. Bez obzira na smanjenu brojnost u odnosu na prethodne decenije.

Onda sam se naslušao, na domaćem je ovdašnjem prostoru, natezanja oko kolona, hoće li jedna, puno njih, možda najbolje jedno tri, pa da kutarišu Vučića. Skrenuh malo brojanjem, nedostaje mi četvrta, e da bi mogli i neki petokolonaši.

Što je problematična računica, jer je moguće da su mi u tim kolonama već nekako promakli.

Dobro, neka toga.

Jer mi na sve naiđe „Predsednik Srbije Aleksandar Vučić na svom instagram profilu objavio je da je Miloradu Dodiku, srpskom članu Predsedništva Bosne i Hercegovine (BiH), sa kojim je razgovarao u Beogradu, predao prednacrt Zakona o zaštiti srpskog jezika i ćiriličnog pisma koji bi trebalo da usvoji Skupština bosanskogercegovačkog entiteta Republike Srpske i Skupština Srbije na Dan nacionalnog jedinstva 15. septembra“.

„Saglasili smo se da je saradnja između Republike Srbije i Republike Srpske izuzetna na svim nivoima i da srpski narod ne sme i ne može sebi da dozvoli bilo kakve sukobe i povratak u prošla vremena“, objavio je Vučić na svom nalogu na toj društvenoj mreži (Instagramu).

Na svašta me podsjeti ovo i još nekoliko riječi koje su izgovorene, posebice na potpalu. Dok opozicija nema šta da kaže, njena je i strategija i taktika sloboda medija, pravedni izbori i uklanjanje Mlađahnog. Šta će i kako će dalje niko ne zna.