Ni slavlje ni tuga 1

Ne mogu se sjetiti bi li početkom petog mjeseca obilježavanje operacije Bljesak.

I to sad, dok se na sve strane obilježava operacija Oluja.

Koja je zapravo kao i svaka druga i drukčija, do one koju odgovarajuće vremenske prilike pripreme, baš tim bljeskom i pratečom grmljavinom bila najavljena.

A svemu je prethodilo, koliko god da se već slutio kraj ratova devedesetih, prostorno obećanje života u Velikoj Srbiji, koje je ljudima u Glini dao jedan mladac, jedan gensek jedne barabe i presuđenog ratnog zločinca.

Usput sam negdje vidio napisano „Negdje slavlje, negdje tuga“.

Što je nekako nikako prihvatljivo, osim tamo gdje je sve to udarilo i onih koje je udarilo, kojim god očima i osjećanjima reagirali.

Na sve ono što im se događalo i dogodilo, ili i uz dodatak evo već decenijskim manipulacijama sugeriralo.

Pregledah malo Hrvate, uhvatih samo nesretno veselog Milanovića, koji pomenu neku braću iz BiH, koja su mu nešto pomagala, možda uzvraćajući i za sva ona dobra koja su se dogodila, tamo gdje nisu Srbi bili neprijatelji.

Ovdje odgledah i odslušah sve što bi u Novom Sadu.

Baš dobro odabranom gradu, glede okolnosti u kojima se obilježavanje događa.

Odslušao sam bivšeg mi direktora, pa onu bezličnu grmaljsku masu, koju predstaviše kao srpskog člana predsjedništva BiH, koliko god da na priredbi nije u toj funkciji, i na kraju Mlađahnog.

Jedino što sam čuo bilo je, parafraziram, teže je nama što je vama teško, nego što je vama teško i ne brinite, na kraju će pobijediti Srpski svijet.

Ova glava zrela je za nekog dobrog psihologa, psihijatra, ili nekog im podobnog, ako takvih ima.

Jer su je, koliko god znala da u masi u NS ima onih kojima nije više ni do čega, u trenutku okupirala dva stara vica.

Ovaj je naišao prvi.

Je li istina da je nedavno u Moskvi, u Cirkusu, na lutriji Vladimir Vladimirovič dobio auto.

U principu da.

Ali nije to bio Vladimir Vladimirovič, već Aleksandar Aleksandrovič, nije to bilo u Moskvi već u Peterburgu, nije se dogodilo u Cirkusu već na Nevskom prospektu i nije dobio na lutriji auto, već su mu ukrali kaput.

Odmah je uslijedio drugi.

Odlučio Vladimir Vladimirovič posjetiti neku tvornicu, vidjeti kako to radi i ostalo.

Naravno ima.

Spremna.

Nakon obilaska, votkica i kavica i ko vam je najbolji radnik.

Ima.

Aleksandar Aleksandrovič.

Pa da ga pozovu.

Stiže najbolji radnik, kratak razgovor o svemu i svačemu i pitanje ima li najbolji radnik neku želju.

On bi ako može neku kućicu, za njega, suprugu i djecu, malu bašticu ispred itd.

Da se sredi to za Aleksandra Aleksandroviča.

Nakon nekih pet šest godina, opet bi Vladimir Vladimirovič da obiđe malo radništvo i tvornice.

Kako da ne, ima. Uvijek je spremna.

Nakon obilaska, ista priča, votkica i kavica i ima li neki radnik koji je najbolji.

Narafski.

I stiže Aleksandar Aleksandrovič, votkica i razgovoruša kavica i njemu, i isto pitanje glede kakvih želja.

Radnik bi ako može neka kućica,baštica…

Prilazi posilni, daje Vladimiroviču novine sa datumom od prije nekoliko godina, na naslovnoj strani slika kućice i baštice i iznad Uručena kuća Aleksandru Aleksandroviču.

Gleda i čita Vladimir, sve lijepo piše, okrene se Aleksandru i – A tako Aleksandre Aleksandroviču, vi ne čitate Pravdu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari