Ne mogu se sjetiti bi li početkom petog mjeseca obilježavanje operacije Bljesak.
I to sad, dok se na sve strane obilježava operacija Oluja.
Koja je zapravo kao i svaka druga i drukčija, do one koju odgovarajuće vremenske prilike pripreme, baš tim bljeskom i pratečom grmljavinom bila najavljena.
A svemu je prethodilo, koliko god da se već slutio kraj ratova devedesetih, prostorno obećanje života u Velikoj Srbiji, koje je ljudima u Glini dao jedan mladac, jedan gensek jedne barabe i presuđenog ratnog zločinca.
Usput sam negdje vidio napisano „Negdje slavlje, negdje tuga“.
Što je nekako nikako prihvatljivo, osim tamo gdje je sve to udarilo i onih koje je udarilo, kojim god očima i osjećanjima reagirali.
Na sve ono što im se događalo i dogodilo, ili i uz dodatak evo već decenijskim manipulacijama sugeriralo.
Pregledah malo Hrvate, uhvatih samo nesretno veselog Milanovića, koji pomenu neku braću iz BiH, koja su mu nešto pomagala, možda uzvraćajući i za sva ona dobra koja su se dogodila, tamo gdje nisu Srbi bili neprijatelji.
Ovdje odgledah i odslušah sve što bi u Novom Sadu.
Baš dobro odabranom gradu, glede okolnosti u kojima se obilježavanje događa.
Odslušao sam bivšeg mi direktora, pa onu bezličnu grmaljsku masu, koju predstaviše kao srpskog člana predsjedništva BiH, koliko god da na priredbi nije u toj funkciji, i na kraju Mlađahnog.
Jedino što sam čuo bilo je, parafraziram, teže je nama što je vama teško, nego što je vama teško i ne brinite, na kraju će pobijediti Srpski svijet.
Ova glava zrela je za nekog dobrog psihologa, psihijatra, ili nekog im podobnog, ako takvih ima.
Jer su je, koliko god znala da u masi u NS ima onih kojima nije više ni do čega, u trenutku okupirala dva stara vica.
Ovaj je naišao prvi.
Je li istina da je nedavno u Moskvi, u Cirkusu, na lutriji Vladimir Vladimirovič dobio auto.
U principu da.
Ali nije to bio Vladimir Vladimirovič, već Aleksandar Aleksandrovič, nije to bilo u Moskvi već u Peterburgu, nije se dogodilo u Cirkusu već na Nevskom prospektu i nije dobio na lutriji auto, već su mu ukrali kaput.
Odmah je uslijedio drugi.
Odlučio Vladimir Vladimirovič posjetiti neku tvornicu, vidjeti kako to radi i ostalo.
Naravno ima.
Spremna.
Nakon obilaska, votkica i kavica i ko vam je najbolji radnik.
Ima.
Aleksandar Aleksandrovič.
Pa da ga pozovu.
Stiže najbolji radnik, kratak razgovor o svemu i svačemu i pitanje ima li najbolji radnik neku želju.
On bi ako može neku kućicu, za njega, suprugu i djecu, malu bašticu ispred itd.
Da se sredi to za Aleksandra Aleksandroviča.
Nakon nekih pet šest godina, opet bi Vladimir Vladimirovič da obiđe malo radništvo i tvornice.
Kako da ne, ima. Uvijek je spremna.
Nakon obilaska, ista priča, votkica i kavica i ima li neki radnik koji je najbolji.
Narafski.
I stiže Aleksandar Aleksandrovič, votkica i razgovoruša kavica i njemu, i isto pitanje glede kakvih želja.
Radnik bi ako može neka kućica,baštica…
Prilazi posilni, daje Vladimiroviču novine sa datumom od prije nekoliko godina, na naslovnoj strani slika kućice i baštice i iznad Uručena kuća Aleksandru Aleksandroviču.
Gleda i čita Vladimir, sve lijepo piše, okrene se Aleksandru i – A tako Aleksandre Aleksandroviču, vi ne čitate Pravdu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
