Nije bez neke

Evo baš ovih proteklih dana, nije bez neke, sjetih se jednog događaja od prije jedno četrdesetak godina i vijesti o njemu u Politici. Zoološki je vrt u Beogradu bio je prije tih četrdesetak godina u velikim problemima glede životinjskog fonda. Pa je sve ušlo u tada odgovarajuću proceduru rješavanja problema. Onu formalno predviđenu, a razumijevanjem je, ili možda miniranjem, praktično bez greške primjenjivu. Pretpostavljam da su odmah formirane potrebne radne grupe, da je sve išlo i na Radnički savjet, ali znam, makar prema vijesti u Politici, da je doguralo do Zbora radnih ljudi. Koji je završio, opet prema Politici, zaključkom da će radnici Zoo-vrta i vlastitim snagama raditi na povećanju životinjskog fonda. Nakon čega mu je temperatura skočila na 40 Celzijusa, zbog bure kojekakvih sličica u glavi.

Nisam se bez neke sjetio ovih dana i raznih vjerskih praznika, koji su se, za djetinjstva mi i dok su mi babe bile žive, u našoj kući slavili. A slavile su se pravoslavne svetkovine. Pa sam bio uskraćen za dva Božića i dva Uskrsa. Koje ne znam jesu li mogle nadoknaditi dvije krsne slave, pri tom obe posne i jedan nezvanični Bajram, više istiha, djeda mi, očevog očuha Sulejmana. Jedna baba bila mi je, kako to meni nikad iz razumljivih razloga nije bilo jasno, po rođenju Srpkinja i pravoslavna. Druga je to isto (?!) postala udajom, tamo negdje ’35. ili ’36, prelaskom na pravoslavlje, iako bi bilo bolje da joj je muž prešao na katoličanstvo i postao Hrvat, jer bi ga valjda onda ustaše poštedile klanja. Ali „neka toga sada tu“. Sve su se te slave slavile prvi dan u krugu rodbine i kumova, a drugi, ili čak i treći dan svraćale su kako su svraćale komšije iz susjedstva, nije bilo nekog reda i uvijek je bio spreman doček. Tad su te slave bile isključivo porodične, nije svaki građanin imao bar tri-četiri. Nije bilo osvješćivanja od škola, poduzeća, preko javnih česmi do javnih WC-ova. I nije svaki slučajno ćošak, mjesna zajednica, općina, firma, kakva društvena (NV) organizacija imala svoju (krsnu) slavu. Vjerujući svijet imao je svak svoju, porodičnu, prema nekim pravilima nasljeđujuću slavu. U skladu sa vjeroučenjem i tradicijom.

Baš nije bez neke što sam se ovih dana sjetio svega toga. I to baš kad sam naišao na vijest koja kaže – Danas, na Petrovdan, 12. jula 2016. godine, Zoološki vrt grada Beograda je, u prisustvu velikog broja uglednih zvanica, proslavio svoju krsnu slavu i 80. rođendan. Povodom toga, govore su održali gradonačelnik Beograda, gospodin Siniša Mali, i direktor vrta Srboljub Aleksić. Vrt je otvoren davne 1936. godine. Osnivač i tvorac Beogradskog zoo-vrta je gospodin Vladimir Vlada. S nekom ili bez neke, baš tog 12. 07. rikno mi je laptop. A htio sam se odmah priključiti čestitarima. Nije mala stvar osamdeseti rođendan. Još je veće i značajnije, ne znam od kada se slavi, a nije ni bitno, da se istog dana, 12. svibanjskog jula, kad će nego na jubilarni rođendan, slavi i sopstvena krsna slava. Što nije bez neke.

Ne znam, nije ni to bez neke, to što ja ne znam, jer za rođendan znam da mogu, uz odgovarajuće objašnjenje (riknjavanje laptopa) i ispriku čestitati rođendan, mogu li uz sve to čestitati i krsnu slavu. Pretpostavljam da mi se neće zamjeriti ako to učinim. Pa evo i činim.

Svim stanovnicima Beogradskog zoološkog vrta, u ovom miru, sreći, blagostanju i veselju, želim sretnu ovogodišnju krsnu slavu i da je još dugo, dugo proslavljaju. Jer to sigurno nije bez neke…