Nije dobro

                       

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Čak se i jedina osoba zaljubljena u mene, Manja, iznenadila. I dobro što je ranije došla, nego što je iz nekih njoj znanih razloga ili šta li odmah priheftala na drugi program Javne, na prenos skupštinske sjednice. Zaustih i odmah ušutih. Kontam zna da sam volio vaktile gledati one humoristične BiHovske, pa i ove ovdje dok je još bilo kakvo takvo uveseljavanje masa, zna da sam za ukidanje tih prenosa a za programe iz, kaže li se iz kulture i obrazovanja, da ne mogu ni slušati a kamo li gledati taj prostorni napad iznutra na nešto što i taj uglavnom polusvijet naziva uglednim domom, na jebo te najvišu instituciju. Ali valjda ima neki razlog. Pustih je. I ne znam koliko je to trajalo, jer me je bila uhvatila prostorno mislećeg o onoj dvojici proskribovanih bradonja, nešto iz privatnog im života, ono kad je onaj visoki riđi priznao dijete koje je rodila kućna pomoćnica onog nižeg crnog, a sve radi mira u kući, da se Meri ne bi naljutila. Aferim. Zato valjda nisam ni primijetio kad je prebacila na neku drugu nacionalnu frekvenciju, sa koje je tekao neki glas koji čita neko pismo, shvatih u trenutku, vlasnika te nacionalne. Kojim pismom rečeni vlasnik ne udara na instituciju, ne na već pomenutu, na Zaštitnika građana, već svim sredstvima iz septičke jame udara na čovjeku koji obavlja te poslove, mislim zaštite i građana. Zasmrdilo je da sam morao ustati, proći u lice televizoru, najebat mu se matere i prebaciti čini mi se na prvi Javne, iako i tu zna biti svašta. I to je valjda radilo neko vrijeme, znam da je do mene dopirao glas ekspertića za Andrića. Ono što sam registrirao „našeg najvećeg pisca“. Kako to OKO preko Nobela vidi. I tu bi svega i svačega, srećom naiđe Slagalica. Jebi ga. Kad je ona zasjela i prebacila na ne znam koju nacionalnu frekvenciju, pojma ne imam, ali sve crnjak do crnjaka, od oslobađanja od života skoro pa milionskog broja, ukupno, u demokratiju, a u Africi i u rubnim dijelovima Bliskog nam istoka uvedenog stanovništva, pa do nešto svjetlije nijanse crnog, dva eksperta za pitanja odgovornosti Zaštitnika, koji evo preko dvije decenije koka ljude diljem Srbije. Prema onom pismu od malo prije. Napokon Ona će na spavanje, šućur dragom Allahu, dobro, uz odgovarajuće instrukcije i direktive, glede uspavljivanja maternjim joj jezikom, nema veze šta se priča, uspava je taj maternji, a ja ću za ovu spravu, na malo ozbiljno, ali više na zajebanciju sa rajom mi, sretno, bez Sredozemlja i uglavnom na vrijeme razbacanom po vascijelom bijelom svijetu. Malo fotki cvijeća, svakakvoga, fotki „onih divnih stvorenja“, raznih zajebancija, a onda dugo zadržavanje na nevjerovatnom tekstu, još vjerovatnije Andree Jovanović, moje nove društveno mrežne prijateljice. Glede veselog teksta još veselijeg Miše Brkića. I šta sad nije dobro. Nije dobro što sve više poravnjavam, što će mi uskoro sve biti ravno do mora. A na moru bonaca.