NIJE PIJESAK

Volim cveće, pesme, kučiće, mačiće, ne bežim od viceva, slike razne gotivim , savete takođe i naravno slinu volem. Uz vijagru … (i ja se umiješah) Sve je definitivno otišlo u tri lijepe pičke materine! … (neko doda) I još malo dalje … itd. A zapravo je uredu. Značaj priznanja adekvatan je značaju laureate. I već je tradicionalan.

Usput čekah nešto na leđima mi okrenutom ekrančiću. Ne dočekah jer nabasam na Marića i Goli mu život. Gost partizan sa Neretve, Sutjeske itdtarapana, za drugog, većeg od Velikog rata. Fin neki striček, lijepo govori, a i dobro se drži glede i unatoč Marića. Marić opet k’o Marić, ne može bez pitanja koja bi da nagovore na kafansku mu verziju razloga rušenju mosta na Neretvi. U jednom će trenutku, ozbiljna priča, pitanjem da li je most rušio stričekov komadant Jozo ili Veljko Bulajić. Kao duhovito je, nema veze što je netalentovano. Striček priča svoje, ne jebe pitca ni za suhu šljivu. Pa će dalje i o Sutjesci. O stradanju, bez patetike, sa distancom. Promače Mariću zajebancija oko Jozinog ranjavanja, pa krenu sa da li je u partizanima bilo i slobodne ljubavi. K’o biva je li se nešto u kratkim pauzama između kasapljenja moglo i jebati. Striček ozbiljan, drugoproleteraš, o odnosima, o pravilima, o moralu … A Marić će da li se bar malo moglo udariti partizanku po dupetu itt. Tu ga, veselog, isključih, prebacih na neki drugi program i vratih se faceu. Kad u jednom trenutku čujem da je priča o Jasenovcu, pa se preselim licem u lice sa ekrančićem. Vremešniji čovjek koji je kao dijete uspio preživjeti Jasenovac. Neka ozbiljna emisija? Možda bi i bila, da nakon priče o klanjima, vađenju očiju, rezanju ušiju, vješanju, zakivanju u vagone…, voditeljka ne ustade, ne mogu reći, dobra k’o metak, u šljaštećoj minici, sa suosjećajnim izrazom na licu i umalo suzama u očima, kako bi pozvala preživjele iz obitelji kod koje je nekom srećom prvi gost bio našao utočište i spas. Napokon se pojavi i naziv emisije – Sve za ljubav. I dok se nesretni starci pozdravljaju, priroda mi skrenu pažnju pod šljašteću voditeljkinu minicu, pa na butine kad sjede da dalje suosjeća. Trznuh se sam zbog sebe i ponovo na face. Na to, iza leđa mi, onih par minuta vijesti, Vučićević, čekajući Vučića, ne da svoje pare Olji Kovačević. Netom se sjetio da je već godinama plaća. Ja se sjetih Tadića i dezintegrativnog jačanja opozicije, uz pripreme Pajtića sa bodrumskim kartama. Gledajući integraciju SPSa, JULa i Radikala. Jeste živo, ali nije pijesak.