Nije svaka pita jestiva

Posebice nakon što je Dereta nadošao da su u SPSu zapravo pragmatični političari, mada mu još nije a baš jasno koje su koalicije i kako prošle na izborima. Na šta je Kacin izrazio puno razumijevanje za sve što novoizabrani, zakletvom promovirani i inaugurirati trenutačni predsjednik Nikolić lane u prvih sto dana. Što se tolerira predsjednicima i u ostalim europskim demokratijama. Pa su Marko Blagojević i Slobodan Antonić plivali u plićaku između entiteta i države susjedne Dodikije. Dok im je vodostaj održavao Borko Stefanović, objašnjavajući Daci u Jedna na jednog, da kad predsjednik republike nekome kao jednakom pruži ruku i k tome nešto potpiše, prosto mu verificira težinu položaja, na šta glede Kosova i pregovora, za razliku od Tadića i Dodika iz Srpske, Nikolić ne ima pravo sa takozvanom predsjednicom takozvane države. Iako bi homofobično gledajući to bilo nekako prirodnije. Pa i ako je takozvano.

Tomislav je trenutačni predsjednik Nikolić zato evo trknuo u prvu zvaničnu do Bruxsellesa. U kojem mu je na zajedničko zadovoljstvo lijepo rečeno i objašnjeno da Europa, a Allaha mi ni Amerika ne traže priznanje Kosova, traže tek normalizaciju odnosa sa tom državom. Na kojoj crti Stefanović i Tahirica a u skladu sa svim europskim vrijednostima i istom takvom podrškom i dalje pokušavaju razjasniti da li je „pahuljica“ isto što i „zvjezdica“. Jer se prva topi, a druga gasi. Da li je riječ o fusnoti ili o didaskaliji, da li didaskalija može u fusnoti, ili je riječ makar u najzadnjem o istoj stvari, o čemu li se tu zapravo radi.

Mlađahni Ivica, koji bi da zadrži maricu i koji je kako razgovori o podjeli plijena odmiču sve sličniji loptici skočici i nešto kao ljut, a sve zaboravniji i zaboravniji, kako sam čuo traži Balans, mada mislim da bi mu Viva effect makar za nijansu, onaj jedan posto masti, bila bolja. A zapravo bi mu najbolje bilo da se sam sjeti da je u biografiji njegovog policijskog generala, iz vremena u kojem je on glasnogovorio za zajedničkog im gazdu Miloševića, „znači“ rahmetli gospodina Radovana Stojičića Badže koji i dalje leži u Aleji velikana, pisalo i da je zaslužan za izvlačenje ohoho „Golfova“ iz TASa, koji su kasnije unovčeni u Bugarskoj. Od kojih bi se para danas, kada se društveno odgovorni Homen trudi navodno obeštetiti žrtve jednog tragičnog povijesnog trenutka, Golootočane, moglo nešto calnuti i meni, a i inim sličnima, kao žrtvi ne pripadanja bilo kojoj od zvanično priznatih sukobljenih strana devedesetih, naravno i danas, kao kakvu takvu nadoknadu za sve pretrpljeno, a evo i za stajanje u redu pred „šalterom broj 16“ radi pribavljanja potvrde da sam živ i da šućur Allahu, još nisam ni u jednoj od aleja, već pred vratima članova međunarodnog kluba BHS penzionera.

Kažu u kraju iz kojeg sam da može pita od govana, ali da nije za jesti.