Ništa više neće biti isto

Ne mogu vjerovati kako samo meni ide na ganglije, kad čujem ili pročitam kako neki salonski aktivista, može i ekspert pametnjaković, ili trećerazredni političarčić, uz birokratsku sitnjež punu sebe, naivci ili pokvarenjaci utilitaristi, isplivali nekako i od nekud, kurčeviti medijski djelatnici još nepripremljeni za letenje, kao zamišljeno i ozbiljno, naštrebano provale baljezgarije.

Šta to neće biti isto, šta se to neće ponoviti ili nekome dogoditi u svijetu u kojem već hiljadama godina vlada interes i gruba sila.

Zajebite.

Gledam povremeno ovaj užas sad u Ukrajini, u kojoj se gine, ubija, bježi u kakvu takvu sigurnost za goli život, dok svim tim bezočno upravlja rat interesa onih, kako god se trenutačno zvali, koji s malom razlikom u formi i žestini usklađuju svoje odnose, još od onog Rousseauovog prvog „koji je viknuo ovo je moje“.

Skoro da se nisu morale trošiti pare na izvještaje, moglo se još, ako to kontamo u noviju povijest, od Hirošime i Nagasakija, ili Koreje, u dobrom studiju za montažu samo stalno premontiravati snimljeni materijal.

A sve se događa u ovoj godini, u kojoj htio ne htio, uz jubilarnih 30 godina premotavam svoja, hvala Svevišnjem, ne baš bogata sjećanja.

I probiram.

Sjedim na spratu Vatrogasnice, kroz prozor buljim u cijev Perišićevog tenka na dovoljnoj udaljenosti, pa kad god sijevne imam osjećaj kako tenkovska granata juri direktno baš meni u čelo.

Ali prelazi preko nas i negdje nešto ruši, ako se ko zatekao i ubija.

Sa druge strane lutajući bacači granata daju koordinate.

Preko noći su svi „narodi i narodnosti“ postali ugroženi, zapalili dotadašnje zastave i razvili neke nove svoje.

Čudno, na špici izvještaja iz Ukrajine, na jednom od medija, viori se sovjetska, a ne ruska zastava.

Nešto mi kao sugerira autor špice.

Dobro.

Kasno predvečerje, noć, malo žešće granatiranje, neka ne eksplodira, ali druge ruše i pale.

Komandir smjene vatrogasaca, Zvonko Karačić kreće sa ekipom gasiti sve što je moguće, dok tu i tamo ne njih pripucavaju neke domaće snage.

Na vatrogasnim kolima rođak mi Alojzije Džidić, nosi glavu na razmontiravanje neeksplodiranog streljiva.

A ludi Mimo Čampara, pjesnik i glumac, ne propušta se priključiti ekipi, kako bi pokušao iz ruševina i vatre izvlačiti ugrožene.

Do podne je tu i tamo mirno, osim ako neko nije ustao na lijevu, ili ako se snajperisti zagrijavaju.

Za to vrijeme hajvan od Milog Pece juri kolima prema mjestima u zapadnom dijelu Hercegovine, ne bi li dovezao nešto hljeba, mlijeka i šta god još zahvati i natovari.

Kako bi se podijelilo najugroženijim.

Emir Hamzić i ja zujimo gradom, ko će se sjetiti zašto, kiša.

I iznenadno prokišnjavanje krova u dobrom stanju inače.

Jedna rupa na krovu, druga u podu kola, tik pored ručne.

Jebi ga, neko uhvatio malo trenirati.

Ne da nam se.

Uglavnom, nakon uzbuna, ili Perišićevih najava, uspijevam između zgrada do kuće.

Desetospratnica, sklonište u podrumu dijelimo sa magacinom Kluza, ali imamo i na drugom spratu, zaštićenom mu dijelu na stepeništu uređene „društvene prostorije“.

Kartamo i pijuckamo zalihe.

Na ulazu je dežurni, tokom cijelog dana je neko, ne može ući niko bez lične i dok po njega ne dođe onaj kod kojeg će, da se ne bi na krov provukao neko naoružan i pretvorio nas u ratni cilj.

Negdje u daljini čuje se huka VeBeRa.