Obamija

A onda sam i ja, malo malo poslije toga, odslušao promotivni govor sekretarke Olbrajtice. Koja je na moje oči i uši izgovorila kako će nacionalni interes Sjedinjenih Država braniti svim sredstvima, a na bilo kojem dijelu zemljane kugle na kojem bude ugrožen. Na koje sam se domoljublje i privrženost svemu i svačemu sad (tad) i ja baš bio raznježio. Te je iz mene izbilo – bravo, bravo. Kao da sam jedan od ona dva Dubrovčanina sa usputnim kako je … bravo bravo, rabotali se što … bravo, bravo, umrla mi none … bravo, bravo… Ovih dana uspio sam napokon shvatiti da je zapravo jedini i pravi interes Država demokratija, pa blagostanje, do na kraju američki san i java. Ali svugdje. Za koji uspjeh su ponajprije, čak isključivo zaslužne ovdašnje demokratske i druge snage. I kolektivno i pojedinačno. Nije bilo boljeg, ili medija koji do sebe drži, sa naglaskom na elektronski, a da nije najveći mogući prostor posvetio izborima svih izbora. Nema ni tog koliko toliko i kako god teškog analitičara, političara, bizmismena, savjetnika, eksperta opšte prakse ili specijaliste koji nije protutnj’o od Servisa do Servisa, preko desetak drugih studija, pođeđe i linkovano. Od Dve Amerike, dva sveta, preko naravno, do Da, možda, ne. Da ne ogriješim dušu, nisu ni neki fizički prostori zaostajali. U jednom sam, ko je smislio direktna uključenja svaka mu čast, uspio vidjeti skoro pa sve što bi mogao biti društveni krem ovdašnji. Od predsjednika Političkog saveta, uticajem najjače stranke, preko direktorke najbogatije razuđene firme, do republičkog NjKV. Ruku na srce, ne bi se moglo reći da su strani državljani mnogo zaostajali za domaćim. I nije bilo važno da li su ti strani državljani dibiduz strani, ili su sa ovdašnjih zemljopisa, samo što su u nekom trenutku shvatili da im je dobro biti pa barem malo sa strane.

Da li je neko portparolka Ambasade ili svestrani američki poslovni čovjek, koji se razumije u interakciju ratova i proizvođača oružja. Ili je usput prolazeći ministar vanjskih poslova isturenog diplomatskog odjeljenja. Ili predsjednik na prostoru na kojem se, da ne idem dalje, od Ivana Groznog ne razlikuju faktičko od izvršnog. Domaći su možda bili u maloj prednosti, jer su skoro pa uspjeli sastaviti i izvršni komitet.

Ipak, moram ovom prilikom i ovdje da kažem, a biće i potpuno otvoreno, da je na moje razumijevanje stvari najviše uticao jedan domaći ekspert za povijest, koji je i pokazao i dokazao da dvadesetprvi vijek nije počeo kad se mislilo da je počeo. Većda mu je evo tek sad početak. I kao dodatak naslovnica Novina i na njoj – Novo lice istorije.

Do promocije mi valja malo popričati sa Gilgamešom.