Obljetnica

Nakon nekih dvadesetak dana pucnjave iz „kukavičkog“ oružja, tenkova, minobacača, onoga što mu tepaju vebera, ili onih snajpera, a već su bile pristigle kojekakve a sa svih strana paravojne jedinice, od kojih su neke imale takozvane JNAovske preporuke, a druge takozvane državne, ili drugih snaga u sukobu, moj drug Mili Peco počeo je pažljivo mi objašnjavati kako bi bilo dobro i zdravo da se kako mogu da mogu izvučem i otperjam negdje na sigurnije. E da, to je onaj moj drug sa kojim sam dijelio nikome preporučljiv strah, dok smo a da bi Srbima u Šehovini odnijeli dječju hranu dva puta prelazili pristojno zajeban brisani prostor. Ja bih onda njemu objašnjavao kako sam pristojno organiziran, glede mobilnosti, promjene mjesta makar spavanja, a on da idiote nisi u Njujorku. Na kraju sam popustio. A trebalo je izvuči i pomenutog mi zeta i starijeg rođaka po ujaku, koji su kao neki Srbi. Ispostavit će se, dan prije odlaska, da valja pomoći i bivšem golmanu Veleža, Slavku Njegušu, koji je već imao gadne situacije.

Na dan odlaska više manje sve je bilo organizirano, oni koji ostaju koliko toliko i makar do nekle sigurni. Skup je bio u Pecinoj kući, ostavljen ključ, on otišao prema Grudama ne bi li najugroženijima dopremio nešto namirnica, koje je tako dijelilo u Štabu civilne zaštite. Do njegove kuće mene će i naravno kokeršpanijelku Bibu koju ne bih bio ni po cijenu života ostavio voziti Ćoza (Goran Lozo), Rahmetli babo mi je preuzeo torbe, po glavi jedna, što manja, u mojoj najviše majica kratkih rukava, k’o biva ljeto će. Zet mi i rođak, lagano, šetnjom, kao negdje će na kahvu. Slavko je već trebao biti tamo. Ali nije bio. Mogli smo čekati koliko smo mogli. Jer je valjalo različitim marifetlucima već pripremljeno, proći u tom trenutku jedinim mogućim nam putem. Preko Aerodroma. Što je značilo tačno na vrijeme uhvatiti kombi koji kreće iz tzv. Komande, pored vladikine kuće. Na svu sreću na Slavka smo naletjeli na prvom stajanju, nakon kilometar. U zadnjem trenu je istrčao iz jednog dvorišta u Šehovini i golmanskim skokom i letom upao u prevoz. Kasnije ćemo saznati da je on greškom došao noć prije, pa se sklonio u Šehovinu. Kombi je nastavio juriti i svakih malo malo se zaustavljati. Nakon trećeg zaustavljanja skontali smo da pokušava umaći snajperskoj vatri. Koju smo, očito je prošli. Kao što smo prošli maltu u Bišću, na kojoj nije bilo koga nije bilo što se raznih uniformi sa takozvane srpske strane tiče. Suvozač u kombiju samo je rekao vozaču uspori, vozi i nipošto se ne zaustavljaj. A na kraju je još trebalo izbjeći mogući susret sa Perišićem, već smo se ranije bili napičkarali, i imati sreće da Ninković mora na sastanak i da ne može spriječiti da svi uđemo u „njegov“ helikopter. Slavko u onaj za Kumbur, mi za Titograd i Anom za Beograd. Onda sa Beogradskim dramskim autobusom do Beča, pa dalje. U jednom trenutku bilo nas je u Zeleneču dvadeset četvero. Niko se nije vratio u Mostar. Moji starohani jesu, ali u sanduku… Pa da se popije.